Kako ono kažu - Nova godina, nove odluke. Kod mene ih ovoga puta nije bilo. Čak ni one dijete koja započinje 1. siječnja i traje do istog popodneva dok mater ne podgrije sarmu od Božića. Ništa to, ni ne poznajem osobu kojoj je ijedna novogodišnja odluka upalila. Lažem! Poznajem. -Nova godina, nove cijene, rekao je taksist Mrav mojim prijateljicama dovezavši ih pred GP. - Nije vise 10 KM, sad je 15! Eto, i ostalo 15 KM. Ovoga se puta nisam zavaravala, bit će kako Meksiko kaže da treba biti.

Kako to obično biva, gdje god bio a da nisi kući, mater uvijek misli da nemaš ništa za jesti. Jok, majko - prepolovila sam se. Jela sam valjda sve što mi je došlo pod ruku. Hvala Bogu na Hansu, pod ruku mi je dolazilo samo najbolje. On je bio jedan od većih gurmana koje sam ikad upoznala. Nareže Hans malo pata negre, a ona ne ide bez vrhunskog vina koji je cjenovno tu negdje sa patom negrom. I tako malo zamezimo i tako valjda svaki dan. A od sireva da mi srce stane; od mombiera, asiaga, cammembera, gruyera, reblochona... Svaki dan dok nema Hansa, Chef koji je jedini imao privilegiju uzimati patu negru narezao bi mi par listića. Imala sam i „čudnjikave“ goste koji nisu htjeli piti vino ako butelja nije otvorena isključivo pred njima pa sam hvala Bogu riješila i zalihe koje su se pošteno nakupile. Kad ne bi bilo gužve, pobjegnem u kuhinju, probam ovo, probam ono. Duša mi je bila i ostala ćapkat. Kad bi me Chef  vidio uvijek bi ponudio da jedem, ali ne, nije to - to. Nisam mu mogla nikako objasniti da sam ja k'o kokoš, i da je moja ljubav kljucati cijeli dan. Eto i tako je moja mama zbog par dobro osjenčanih slika na Instagramu mislila da sam se prepolovila, osušila i postala bakalar. Pa neću valjda staviti sliku sa šlaufom da ne d'o Bog ostanem bez lajka!

Moj prvi posao bartendera bio je iznad svih mojih očekivanja. Hans me zvao Snjeguljicom sa 30 patuljaka, jer sam bila jedina žena uz hostesu i dvije cure u kuhinji. - Ivana, Ivana, molim te je li mi možeš dobaviti ovo? Zvali bi me redovno da pomognem  kad nisu mogli nešto dokučiti ili kad nisu imali svoje mini ljestvice na raspolaganju. Osjećala sam se k'o prava žirafa s njima. Meni je bilo slatko kako se ovdje pozdravljaju. Poljubac i zagrljaj prilikom svakog susreta. Da poljubim samo jednog, trebam se pravo sagnuti tj. ćućnuti i tako s još ostalih 29 konobara. Dođe me ukupno ništa, simbolično - 30 čučnjeva. Toliko ih ni u teretani ne napravim!
U moj restoran dolazili bi gosti iz cijelog svijeta i razgovor bi obično započinjao rečenicom - "Odakle si?" Croatia, Croatia. Downloadala sam slike svih mogućih ljepota u Hrvatskoj i BiH. Oh, Hrvatska, zaljubljeni smo u Dubrovnik! Vjerojatno bi mi svaki drugi gost to rekao, a meni bi bilo toplo oko srca. Pohvalila bi im se kako je Game of Thrones sniman u Dubrovniku i Splitu. Neki nisu znali za Game of Thrones, a neki bome ni za Dubrovnik. Imala sam par iz Washingtona koji je svako ljeto dolazio krstariti na Jadran i kupovali bi godišnje zalihe džema od šljiva. Rekli su da nema nigdje tako dobrog džema kao kod nas. Znaju ljudi što valja. Voditelj restorana bio je opsjednut s autima. Kad sam mu pokazala kakvo auto Hrvatska ima ostao je bez riječi. – Aha, i znaš što Servando, momak koji je to napravio je moj prijatelj, i prije pet godina dok smo sjedili skupa na faksu on je uvijek crtao nekakve baterije, a danas te baterije pokreću ovo. Objašnjavam Servandu pokazujući mu Matin Concept One. Bila mi je čast pričati o njemu i njegovom najbržem električnom autu na svijetu. To je osim naših prirodnih ljepota, jedna od rijetkih pozitivnih stvari danas. Nisu mogli vjerovati, vjerojatno su mislili da nakon Yuge, Fiće i Tomosa ljudi s ovih krajeva ne mogu bolje.

Tih dana sam ispred restorana uočila momka plave frčkave kose kako sjedi na podu s velikim kartonom. Ljudi su ga gledali u čudu, no nitko mu nije prilazio. Otišla sam do njega da vidim koji to vrag piše na njegovom kartonu. Ništa, momak je napisao da svijetom putuje bez novaca i da mu samo trebaju naočale. Dva dana prije toga, dok je surfao, izgubio je svoje naočale i nakon toga ništa nije vidio. Dakle, trebao mu je novac pa je prosio na jedan umjetnički način. Zvao se Vito i bio je iz Litve. Sažalila sam se pa sam ga pozvala u restoran i dala mu da jede i pije. Bio simpatičan (tebi su svi simpatični- rekao bi mi sad brat) i putovao je iz SAD-a prema Južnoj Americi sam bez novaca i jedini trošak mu je bila karta iz Litve do Amerike. Ostalog troska više nije imao. Ovisio je o dobroj volji drugih ljudi. Fascinirana njegovim pothvatom objavim sliku na Facebooku s njim o njegovom hrabrom putovanju, kad ono komentari da je varalica, ovakav, onakav. Naravno moj brat je bio predvodnik i ostali skupa s njim. On je oprezan do te mjere da valjda ne vjeruje nikome, a ja sam otišla u onu daleku krajnost da vjerujem svakome. Ovaj put sam htjela dokazati bratu da sam u pravu i da je momak dobar i da nije varalica niti išta. Googlala sam ga - bio je pravnik, iz imućne obitelji i aktivist za globalno očuvanje okoliša. Nije bio nikakav varalica, samo blesavo hrabar da se odluči na takvo putovanje. Vito bi mi dolazio svaki dan, a ja bi maznula kruh iz restorana pa mu dala jesti što sam već imala. Petog dana, eto Vita s njegovom djevojkom. Zvala se Espreanza. Popili su pivu i otišli. U biti, kad malo bolje pogledam, bilo mu je baš lijepo. Rekla bi mater - ni brige ni pameti. Sutradan eto ti Vita opet, ovaj put bez Esperanze. Krene on pričati o ljubavi. Kaže Vito kako se on i Esperanza, tj. njegova Nada kako sam je odmah prekrstila, jako vole. Moja Nada i ja ovo, moja Nada i ja ono. Ljubav da se Jack i Rose posrame. Nada je Vitu bila u stanju dati ono plutajuće drvo, a ona da se smrzne. - Pa dobro Vito, koliko ste ti i Nada skupa? - Je li i ona putuje s tobom? Ništa mi nije bilo jasno. Kad ni pet ni šest kaže Vito da je on s Nadom ima već pet dana, tj. poznaju se pet dana i evo on je shvatio da je voli. - A majketi, Vito!! Svega ti! - Kako možeš nekog voljeti u pet dana, to nije ljubav!!! – Da, Ivana! To je ljubav, uvjerava mene Vito. Brate mili, jesam ja za ljubav, slobodu i vjetar u kosi, ali daj ono skuliraj se malo. Ne, ne, Vito nju stvarno voli! Nek' mu bude. Bitno da je imao još tri ljubavi na putovanju kroz Ameriku. I sve su bile velike i sve ih još voli. Ah, da! Vito je putovao često Hrvatskom i BiH. Tamo nije bario nikakve žene, ali je zaključio da su mu Hrvati hladni, ali da Mostar, Mostarce tj. brate i Neretvu obožava. Brate, Vito, otac si majke mi!

Tih dana stvari su se počele mijenjati. Chef je rekao da će me trebati u kuhinji kao pomoć i da dođem raditi. U restoran bi dolazila svako jutro, radila do popodne, onda bi se spustila u bar i miksala koktele. Mojoj sreći nije bilo kraja. Nisam uopće bila umorna, dapače, jedva sam čekala jutro da idem u kuhinju. Radila sam sve slastice i peciva. Doduše slastice su bile internacionalne pa bi čekala kad će Fausto jedan od kuhara biti gladan jer je uvijek pripremao nešto meksičko. Ekipa u kuhinji bila je vesela, kuhalo bi se uz ritmove meksičkih folk pjesama jer je Fausto slušao meksičku folk glazbu. Kad bi došao red na malog Pedra onda bi slušali Aventuru. Pedro bi plesao, kuhao i pjevao. Bio je visok metar i žilet imao je 24 godine i bio je 4 godine u braku. Nije imao zube i skičao je kad priča. U početku mi je bio iritantan, ali na kraju je postao moj miljenik. Pero je bio onaj tip "više sreće nego pameti". Prvi dan kad sam došla u kuhinju prišao mi je Pedro i zaskičao: - Odakle si? - Croatia! - Aaaa Francia! - Ne Pedro, Croatia. – Je li to blizu SAD-a? - Ne Pedro, ja sam u Europi, ovdje je Italija, a Hrvatska je odmah do nje. Gestikuliram ne bi li shvatio gdje živim. – Aaaaaa, znam, znam! Sretan Pedro, sretna ja jer sam mu objasnila. Eto Pedra nakon deset minuta: Hola Australia, como estas? Pedro je ipak zaključio da sam ja iz Australije! Evo sve, ali ne znam kojom logikom. Na kraju  sam dobila nadimak Australia, a Pedro je naučio nešto više iz zemljopisa. Pedro nije bio jedini koji nije znao ne za Hrvatsku, već za Europu. Neki nisu znali da je to kontinent ni gdje se uopće nalazi. Kad bi Marca pitali jesam li iz Rusije rekao bi da nisam ali da sam jako blizu. Ovakvo neznanje nisam mu mogla tolerirati pa sam mu skinula geo aplikaciju da se uči. Ne znam je li to zbog profesorice Smilje iz zemljopisa ili mog najstarijeg brata Andrije koji je još davne 2003. u Insideu oborio rekord na poznavanju glavnih gradova i osvojio 100 km. Džaba sve društvene igre, ali nama je  "gradova i sela" No. 1. I danas znamo, kad se skupimo, "bacit" jednu, sve dok nas mater ne bi uhvatila, pobacala papire i otjerala da čistimo oko kuće.

Dva mjeseca posla, bez ijednog dana slobodnog, dao mi je za pravo da si uzmem jedan slobodan vikend. Inače, ovdje u vrijeme sezone možete dobiti jedan slobodan dan, nekad ni taj jedan. Meni zapravo "day off" nije ni trebao jer mi je na poslu bilo toliko lijepo, a dovoljno sam imala vremena da obavim sve što mi je bilo potrebno van posla. No taj vikend smo se odlučili za izlet na otok Holbox i usput posjetiti jednu ženu iz Splita koja ovdje živi već dvadeset godina. U Playi, ljudi su znali za nju i kome bi rekli da smo iz Hrvatske pitali bi nas je li je znamo. Ruben, dečko kojeg smo upoznale, dao nam je njezin mail i rekao da će nas odvesti kod tete Vere na druženje. Laura je poslala e - mail Veri da dolazimo kod nje na izlet i da javi ako joj treba išta ponijeti s obzirom da ona živi sama u džungli sa još deset stanovnika. Teta Vera je odgovorila nakon tjedan dana da joj ništa ne treba osim rizli. Tako smo Laura, Suzi Hrvatica-Kanađanka koja je ovdje došla na jednomjesečni odmor, Ruben naš vodič i ja krenuli na izlet, kroz unutrašnjost i divljine Meksika prema sjeveru sve do Holboxa. Super stvar je bila ta što je Ruben sve poznavao. Prvo nas je odveo negdje Bogu iza nogu do neke obitelji koji su od drva pravili raznorazne posude, mužare, ma što ti srce hoće on je znao izbrusiti. Takva ista stvar u Playi se prodavala 10 puta skuplje, tako da sam ovdje odmah odradila dobar shopping. Moje tijelo nije moglo izdržati ove vrućine u Playi pa sam dnevno pila najmanje 3 l vode. Mjehur mi je radio valjda svakih pola sata. Prvo sam otišla na wc kod te obitelji. Imali su vanjski wc s crvenom dekom umjesto vrata, wc školjku umjesto čučavca (to je bio već moderniji vanjski wc), veliku bačvu punu vode s malom kanticom umjesto vodokotlića, i košaru u kojoj si bacao wc papir. Ovdje se wc papir nigdje nije bacao u školjke da se cijevi ne bi začepile, ali nisam vidjela smisao kod ovog vanjskog. Ionako je sve išlo direkt pod zemlju. Ne kužim što bi im se začepilo? Sila Boga ne moli. Nakon ovog wc-a, mogla sam ići u svaki. U tri sata vožnje do tete Vere, Ruben mi je stao valjda sedam puta. Nakon shoppinga kod malih Majanaca, Ruben nas je odveo da vidimo meksičko groblje. Misusovo. To nije groblje to su retro barbie kućice!

Meksikanci žive kič. Kič im je način života i u kič se kopaju. Na svakom groblju umjesto nadgrobne ploče, imaju mini kućicu. Od žute, roze, zelene ili plave fasade. Neke imaju prave crijepove i otvore, neke i super mini vrt. Da mi je deset godina ja bi se sad tu igrala s barbikama, znam. Mjehur mi se opet upalio, pa sam pobjegla preko puta u neki automehaničarski dućan. Uf, što je tamo smrdilo! Nema veze, bila sam mirna za sljedećih pola sata. Prije dolaska u Solferino kod tete Vere, posjetili smo ostatke nekadašnjih piramida. U Meksiku ima toliko piramida da im se oko nekih više i ne da brinuti. Piramida je bila visoka nekih dvadesetak metara, dovoljno velika da pobjegnem s druge strane gdje nema nikog i ispraznim mjehur. Sad sam mirna do tete Vere. Usput smo stali na plantažu papaye. E tu nisam išla na wc,već smo samo kupili pet papya za nekih deset kuna. Ništa, simbolično! Solferino. Tri kuće, jedna pizzeria i dućan. Skrećemo s glavnog puta i dolazimo do male kućice sa krovom od palminog lišća. Tu živi tetea Vera. - Di si, Vera, vrištim ja k'o da se znamo sto godina. Ljubimo jedna drugu, odmah ulazimo u kuću i Vera pristavlja vodu za kave! I to ne ovaj meksički već turski način pripreme! Turska kava. Nakon tri mjeseca konačno ta turska kava. Džaba sve kave svijeta, uz tursku se ćeifi najbolje. Teta Vera ima sve i džezvu i fildžan. Isto kako je Madeleine kolačić odnosno šapa vratila Porusta u djetinjstvo, tako je mene ova turska kava odvela u Klobuk do moje Ljilje. Kuća tete Vere imala je nekih 20 - ak kvadrata, soba kupaonica i dnevni boravak bili su sve u jednom. Njezin dnevni boravak bio je ujedno i kafić. Vera je bila polu Splićanka, polu Korčulanka. Umjetnica, tj. slikarica koja je prošla cijeli svijet i na kraju je zaključila da je najbolje skrasiti se u Meksiku. U Playi je živjela početkom 90 - ih dok je Playa bilo malo ribarsko mjesto s desetak kućica. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da Playa nije što je nekad bila, teta Vera je pobjegla u Solferino. Tad ovdje nije bilo nikoga, ali sad imaju 10 - ak stanovnika koji su previše za nju, pa ona razmišlja o novom premještanju. Njeni radovi su prekrasni i teta Vera jako lijepo živi od njih. Ljudi znaju za nju i ako želite spavati Vera ima jednu mini sobu sa strane za svoje goste. Mi smo razmišljali da ostanemo. U kafić je došao i još jedan gost pa smo se svi družili, zamezili i popili kavu. Na kraju je došao i jedan mali Mayanac i teta Vera mu je dala nešto i poslala ga u dvorište iza kuće. Mayanac je smotao džoint veći od lule i on i Vera su se toliku napušili da je meni postalo zlo. Rekla sam Veri kako volim pisamje i ona je zaključila kako bi bilo najbolje da ona meni ispriča svoj život i o tome napišemo knjigu. I imala bi o čemu pisati. Nekad davno živjela je jako bogato i bila zaručena za grofa u Velikoj Britaniji, ali je zaključila da nema smisla cijeli život piti čaj i dala mu je nogu. Jezik joj je se toliko razvezao od trave, a mene je kao pasivnog pušača trava toliko uspavala da sam otišla u njenu sobu i ubila oko na tri sata. Kad sam se probudila Suzi i Laura su nestrpljivo čekale trenutak da odemo. Vera je super zanimljiva, ali na par sati. Nije bilo lako pratiti njezin ritam pogotovo kad je „naduvana“  jer je to zahtijevalo mnogo energije. Tako umorni zaključili smo da je najbolje da idemo na Holbox. Pozvali smo Veru više reda radi, a ona je rekla da ce doći sutra. To je ono isto kad vidiš nekog pa kažeš "čut ćemo se za kavu" jer ne znaš što ćeš reći i onda se više nikad ne čujete. Tako je i bilo u našem slučaju. Za kraj Vera nam je ponudila da od nje kupimo neku sliku po povoljnoj cijeni. Laura je našla sliku misleći da je to violinski ključ. Vera je objasnila da je to uragan. Slika koju sam ja htjela kupiti među hrpom njezinih radova na kraju nije bila njezina već od njenog prijatelja slikara. Malo sam je nesvjesno uvrijedila, ali Bože moj. Na kraju sam joj rekla da sam krenula na izlet i da nemam novaca za umjetnine. Slike nisu bile uopće povoljne, a moj ćaća nije Nadan.

Iako sam od prvog dana oduševljena Meksikom, na ovom izletu počela sam se zaljubljivati. Holbox me totalno osvojio. To je bio pravi mali raj. Otok džungla sa najljepšim plažama i morem koje sam vidjela. Nije bilo turista puno k'o u Playi i to je bio veliki plus. Svakih nekoliko godina ovaj otok zna pogoditi uragan i uništiti puno toga, tako da ljudi ovdje ne ulažu puno u nekretnine. Mjesto za odmoriti dušu. Ceste nemaju asfalta, već je pijesak svugdje,  nema auta i svi se vozaju na motorima i gatorima. Navečer smo otišli na večeru gdje sam upoznala tetu Mayanu koja me naučila praviti prave tortille od kukuruza. U restoranu je svirala glazba u živo i neki lik na gitari koji je vise falšao nego što je svirao, ali za trud smo mu dali veliki pljesak. Suzi je u svom Mezcalu dobila crva, a pravilo je k'o ga dobije da ga mora i popiti. Nije htjela pa sam ga ja odlučila riješiti. Crv k'o crv, koliko sam ih pojela u trešnjama, mogla sam i ovog. Sutradan smo cijeli dan proveli na plaži. Kupanje, kupanje i igra s galebovima. Trajekt prema Solferinu nam je bio u 16 sati i do tada samo imali vremena da se kupamo. 20 do 16 krenuli smo pješke od plaže na drugu stranu otoka gdje je bio trajekt. Na pola puta  sjetim se da mi je drugi kupaći koji se sušio ostao na plaži. Kupaći k'o kupaći, ali meni to nije bio. Ovaj sam kupila u drugom srednje kad nas je profesor Mate vodio na izlet u Split i sentimentalno sam vezana za njega. Trajekt mi je polazio za deset minuta, a ja nisam imala vremena vratit se po njega. Uhvatila me tuga, jad i nervoza. Počela sam tražit gator-taksije ali nigdje nikog. U dvorištu neke kuće opazih momka. Počnem mu kukat kako trebam pomoć i zna li gdje ima taksi. Rekao je da ne zna ali da me on može odvesti na svom motoru. Živ bio. Momak me sjeo na motor. Na sebi sam imala samo kupaći i pareo. dok smo prolazili centrom otoka dečko je usporio, pogledao je li ga itko gleda i nastavio. Za trideset sekundi već smo bili na istom mjestu i momak je skužio da ga gledaju pa je mahao momcima pokazujući koga vozi. Dakle, ja sam mislila da se samo u Ljubuškom kruži ispred Insidea,  škole i Raffaella i da je samo u Ljubuškom, Mostaru i Zagrebu bitno biti viđen, kad evo i u Meksiku se kruži. Jao. Momak me odveo do plaže, ja sam skoknula, uzela svoj kupaći i nastavila s njim nazad. Imali smo još 4 minute. Što smo sve obavili u ovih par minuta, ma što se mene tiče mogao je bacit još tri kruga. Nije bacio tri kruga, ali ovaj put je znatno usporio i ekipa mu je zviždala, a on im je kimao glavom dajući do znanja 'ko ti je k'o on. Ja sam spasila svoj kupaći i sretno nastavila kući. Ovo je definitivno bio moj najbolji izlet u Meksiku.

Holbox me toliko napunio energijom da sam sljedeći dan u kuhinji u 2 sata obavila sve, sto je Greta, slastičarka radila po cijeli dan. Souschef i ostali kuhari su me pohvalili i rekli da sam bolje od Grete. Da se razumijemo, Gretu su zvali 'La Tortuga' tj. kornjača pa to i nije bila neka super pohvala. Greti je u početku to posalao jer je odmarala sljedećih tjedan dana, sve dok joj nisu počeli govoriti kako sam brža od nje na što mi je rekla da je sad postala jako ljubomorna. -Greta smiri se, nisam ja ništa brža od tebe, samo ti kao i ostali Meksikanci imate sindrom "ahorita" od kojeg se trebate liječiti. A ja nisam uopće tako brza kako su Meksići zabrijali. Kad mi to kažu samo sjetim petog razreda osnovne i moje 24 sekunde na 100 metara. Greta se smirila, a Hans je nakon razgovora s Chefom dao zeleno svjetlo i ja sam konačno počela raditi u kuhinji. Marcu sam dala do znanja da me zove kad ima gužvu, tako da sam cirkulirala od kuhinje do bara ovisno gdje je bilo više posla. Tu večer, nakon dobro obavljenog posla, Hans nas je pozvao u bar i donio opet neke, kako on to kaže, spektakularne boce vina. S njim nisam nikad bila od velike priče, tu i tamo bi nešto prozborili, no ništa previše. Nakon par ispijenih čaša Hansu se jezik razvezao, a onda je digao času i rekao: -Ivana, jako mi je drago sto sam te upoznao. Jako. Roditelji su ti usadili prave vrijednosti koje danas kod ljudi teško možeš naći. Prvo sam bila u šoku što mi se obraća pred gomilom ljudi i što je istaknuo upravo mene. Oči su mi zasuzile zato jer smo svi popili i u tom trenutku pucale su me emocije. - Hvala ti Hans, puno. Jedva sam to uspjela prozboriti jer drugo nisam znala. Jednom davno sam pročitala da topla riječ može zagrijati tri hladna mjeseca. Ovo me i zagrijalo, nahranilo i spucalo k'o valjda najjača droga. Ovo je bila kruna mog rada. Nije mi trebao nikakav papir ni potvrda. Srce mi je bilo k'o kuća. Tad sam objasnila Marcu da mi se toliko lijepih stvari počelo događati i da nikad više i jače nisam vjerovala u Boga. Nije sreća ni splet okolnosti. Jednostavno Onaj gore. Fala ti, Bože! Fala ti Mrmo i fala ti Ljiljo!

Znam, vjera je osobna stvar, ali ovo u što ovi u Playi vjeruju nije bila njihova stvar već nametnuto od strane Gringosa. Sve sekte što su mogle doći iz Amerike ovdje su pustile korijenje, a domaćini slični konobaru Chabiju su ih raširenih ruku prihvatili. Ništa iz Amerike ne može biti loše pogotovo ako je iz New Yorka, Bro! Vraćajući se jednu večer iz dućana u dvorištu neke kuće začula sam krikove i jauke. Odmah sam otišla proviriti i provjeriti 'ko tu koga tuče. U dvorištu su bile bijele plastične stolice, ljudi su sjedili u transu i zavijali, a djevojka je bila za oltarom i vrištala, histerično plakala i dozivala svoga, ne znam koga. "Crkva" se zvala Svetište brda Sinaja. Ta njena vriska mene je pravo prepala. Prekrstila sam se i zahvalila Bogu još jednom na svemu, zaključivši kako je meni moja religija najljepša.
Do svetišta brda Sinaja živjela je jedna siromašna, ali vesela i zanimljiva obitelj. Mama, tata, striko, strina, dvoje djece i tri psa. Njihova kuća samo sto se nije srušila. Imala je tirkizno modru fasadu i puno smeća ispred. Na vratima je stajala  okrugla žica s crvenim zvjezdicama koja je još  bila dekoracija od Božića. Ispred kuće je bilo puno stare i prljave robe i cipela. Prvo sam mislila da je to smeće, ali ne. Ta kuća je ujedno bila i dućan, a ispred im je bio stand i mogao si kupiti cipele haljinu ili što ti je već trebalo. Također u sklopu second hand shopa imao si i kiropraktičarski studio. Dušu dalo za „fasovat“ upalu i uklještenje. Prolazeći tuda svako drugo jutro skompala sam se s djecom kojoj sam uvijek kupovala slatkiše. Zvali su se Jessica i Jonathan. Prava meksička imena. Klanjamo ti se, Ameriko. Njihov pas zvao se Muñeca i svaki dan je imao drugu odjeću. Djeca su bila najsretnija na svijetu i stalno su pili Colu. Zanimljivo da u svakoj kući gdje spajaju kraj s krajem svi piju Colu i jedu čips. Ovdje siromašni ljudi nisu mršavi već pretili.

Ceste unutar Playe van 5. i 10. avenije koje su rezervirane za turiste su nešto slične ko u mom selu Klobuku. Rupa je na svakom koraku. Ne znam kakvi su kod njih lokalni izbori, ali ako ih i imaju vidim da se kod njih ceste u to vrijeme ne krpaju. Pa ni u nas ih više ne krpaju, već samo označe rupe kao mamac dok ne pokupe glasove, a onda kud koji mili moji. Stoga sam, kad bi me uhvatili trenutci nostalgije za mojim selom samo odlučila prošetati cestama Playe i stvar riješena. Egzotični Klobuk. Samo se u Klobuku više pilo i psovalo.
I kad misliš da ne može bolje, uvijek može. Chef me pozvao da nastupam s njim na wine i food festivalu i kuham u društvu 50 najboljih meksičkih Cefova. Sanja, moja frendica, kupila je kartu i javila da mi dolazi u posjet, a Chabelu je prilikom proslave njegovog rođendana opala perika s glave. Tako ti je to Bro kad si u Meksiku, a živiš američki san! Poštuj i voli Meksiko, jer će ti dat', upravo ovako kako je meni dao.

Do skorog pisanja, uživajte!

Ivana Čuljak

Bolji Ljubuški