Kako, zašto, otkud?
Najčešća pitanja s kojima smo se sretali i srećemo. Sama ideja o ovom tipu aktivnosti je stara skoro dvije godine. Na bespućima weba sam naišao na dragodid.org i blago rečeno svidilo mi se to što ti ljudi rade, te je tako sve počelo. Prvo stidljive najave među članovima naše udruge, među mještanima, pa prvi kontakti mailom, sve do ugovaranja termina i konačno realizacije. Potrajalo je izvjestan vremenski period, no kažu kako svemu dobrom treba vremena kako bi sazrijalo.
Na pitanje 'zašto' je možda najteže odgovoriti. Kako prenijeti onima koji ne znaju gdje je Brljica, što je Brljica i kakva je Brljica kolika je zapravo naša potreba za rješavanjem problematike oronulih objekata građenih suhozidnom tehnikom? I ne samo u Brljici naravno, nego u cijeloj široj okolici je stanje slično. Još je teže odgovoriti na to pitanje onima koji znaju gdje i što je Brljica, ili čak od onih iz same Brljice. Samo u Brljici deseci kilometara oronulih zidova, brojne kuće, štale, čatrnje, naša Jasenovača. Na sve strane pada i propada dok mi gledamo i prolazimo. A znanja o tretiranju, popravku, izgradnji je sve manje i manje. Vrlo su rijetki ljudi mlađi od 50 godina koji uopće razmišljaju o tome da stave kamen na kamen, kamoli da se usude početi obnavljati zid koji se urušio na put. Ovako je izgledao zid uz naše groblje, naš centar sela, jedini zajednički objekt.
Sinoć sam, tražeći inspiraciju za članak, naišao na jedan intervju gospodina Filipa Šrajera, inače jednog od osnivača Dragodida, u kojem kaže kako o suhozidu treba pričati bez neke patetike. Slažem se. Činjenice - nebrojeni kubici kamena koji su posloženi po našem kraju, zemlja koja je na taj način očišćena, vinogradi koji zahvaljujući cirkulaciji zraka kroz suhozid manje pate od mraza, njihova ljepota kada su u urednom stanju, su sasvim dovoljne da se počne vraćati/izgrađivati svijest o nužnosti, potrebi i ljepoti poznavanja gradnje u toj tehnici od strane puno šireg sloja lokalnog stanovništva nego što je sada slučaj i svijest o tome da se suhozidni objekti ne uzimaju zdravo za gotovo nego da se tretiraju na dostojan način, kao važan dio naše kulturne baštine i neizostavan dio gospodarskog, socijalnog ili emotivnog aspekta našeg življenja na ovim prostorima.
Upravo to, podizanje svijesti o važnosti i ljepoti suhozida, o važnosti širenja znanja na način da građenje u suhozidnoj tehnici postane nacionalni sport, da se omasovi broj onih koji hoće, žele i znaju obnoviti postojeći ili izgraditi novi suhozidni objekt koji je u njihovom vlasništvu ili u njihovoj okolini je osnovni cilj ovog projekta koji smo pokrenuli. Nije cilj obnoviti 100, 200 ili 500 metara zida u Brljici. On je puno veći, ne odnosi se samo na Brljicu, nego na širi prostor. Svjesni smo da je put dug i da vjerojatno nećemo moći sami, te stoga zajedno s našim partnerima, i mislim da slobodno mogu reći prijateljima, iz Dragodida pozivamo sve zainteresirane od pojedinaca, udruga građana, strukovnih udruga, obrazovnih i znanstvenih ustanova do struktura vlasti da nam se pridruže na tom putu.
Prvi dan - zidanje
Dakle, nakon dugih priprema, konačno je osvanuo taj dan. Vrijeme je bilo kao naručeno. Kiša je prestala, nebo nez oblaka, skoro bez vjetra. Uz 5 članova Dragodida, Juliju, Filipa, Mišu, Maria i Ivana u pogonu je promjenjiv broj nas domaćih, što iz Brljice, što iz okolice. Taj broj je varirao od 10-20, ovisno o obvezama pojedinaca. Počinjemo sa obnovom zida na sjevernoj strani platoa ispred groblja te se budući da nas je bilo dosta i da je dinamika išla dobro, odlučujemo podijeliti u dvije grupe od kojih jedna ostaje na gornjem zidu, a druga prelazi na zahtjevniji dio koji je podrazumijevao premještanje dijela zida prekoputa južnog zida groblja koji je sužavao put i ometao vidljivost prilikom izlaska od Jagića te je bio potencijalno opasan za sudionike u prometu. Radi se sa velikim entuzijazmom u odličnoj atmosferi. Ekipa iz Dragodida i lokalni poznavatelji gradnje su strpljivi sa nama početnicima i objašnjavaju kamen po kamen gdje, kako i zašto treba biti postavljen.
Svi smo posebno oduševljeni energijom i znanjem naših ljudi u zlatnim godinama. Janka koji u jednoj ruci drži štap a u drugoj macu, Antu Brankića koji znalački raspoređuje kamen po kamen, Ivanca i Srećka koji su radili toliko dobro i toliko puno da je mnogima od nas mlađih bilo neugodno. To je bilo stvarno nešto posebno za osjetiti, tu energiju koju imaju i koju dijele. Naravno da nitko nije htio zaostati, te smo brzo napredovali. Naravno da je cijelo vrijeme radionice proteklo u potrazi za 'svetim Gralom' brljičkih zidara - Špirinim 'velikim a lakim' kamenom. Sjeverni zid je skoro završen do ručka, dok je južni bio na dobrom putu. Slijedila je stanka za ručak, fantastično pripremljeni gulaš i grah na čistom zraku nakon fizičkog rada je bilo nešto posebno. Po završetku stanke veći dio nas se prebacuje na južni zid i završavamo ga prije nego smo očekivali, oko 15:00.
Pomalo umorni i jako zadovoljni urađenim ostajemo na gradilištu još 3 sata, razmjenjujući dojmove, iskustva, upoznavajući se.
Dan je završio večerom koju smo organizirali za sve sudionike radionice, o kojoj nećemo puno pričati, možda je dovoljna jedna fotografija koja ocrtava atmosferu jedne prekrasne večeri.
Drugi dan - predavanje
Drugi dan radionice je u OŠ Tin Ujević u Vitini održano predavanje na temu 'Udruga 4 Grada Dragodid: aktivnosti valoriziranja, promoviranja i obnove suhozidne baštine u Hrvatskoj - iskustva i izazovi'. Predavanje je pred 30-ak sudionika vodio g. Filip Bubalo, predsjednik udruge Dragodid.
Na zanimljivoj i dinamičnoj prezentaciji g. Bubalo nam je predstavio rad udruge Dragodid, stanje suhozidne baštine, kao i izazove koje nosi buduće vrijeme. Između ostalog, predstavio nam je projekt koji je pokrenula udruga Dragodid, a radi se o portalu suhozid.hr koji funkcionira kao otvoreni javni popis suhozidne baštine u Hrvatskoj sa jako pojednostavljenim i brzim mogućnostima sudjelovanja. Drago nam je što se na tom portalu već duže vrijeme nalaze i dvije fotografije iz Brljice.
G. Bubalo se zahvalio ZU Brljica na gostoprimstvu i iskazao sve pohvale organizaciji i realizaciji radionice, te je izrazio nadu u novi, skori, sastanak ovih dviju udruga.
Na kraju, želimo se zahvaliti svima koji su sudjelovali u organizaciji, svim sudionicima, a posebno našim sponzorima koji su prepoznali naš projekt, firmama Karliko, Vinarija Gentille i Svitlica, dali su veliki obol uspješnosti organizacije radionice.
Do zidanja na novoj radionici!
V. Boras / Boras.ba
