Historija i povijest nisu istoznačne. Historija sabire zbivanja, popisuje podatke o onome što se uistinu dogodilo. Njezina nakana je da prikaže zbiljske događaje. Za razliku od historije, povijest je ovisna o povjesniku koji te događaje tumači, uobličuje i šalje poruke koje ne odgovaraju uvijek historijskim datostima. Da bismo izbjegli moguće nesporazume, pojasnimo to na jednom primjeru iz naše svakodnevice: svi ljudi koji hodaju po zemlji su historijske, ali nisu svi povijesne ličnosti.

Dr. Ante Čuvalo, domovinski povratnik iz Sjedinjenih Američkih Država, gdje je godinama plodno djelovao kao profesor i pisac brojnih knjiga i članaka na engleskom i hrvatskom o Hrvatima u Americi, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, podario nam je upravo iznimno vrijedno historiografsko djelo „Od Bleiburga do Ljubuškog“ (Ljubuški-Chicago, 2014.), u kojem su objelodanjena svjedočenja Hrvata općine Ljubuški, koji su preživjeli Bleiburg i Križni put. U knjizi je prikupljeno veliko blago osobnih svjedočenja o komunističkim zvjerstvima pri kraju rata i u poraću, koja su dana za ovu knjigu ili su već ranije bila objavljena u različitim časopisima i knjigama diljem svijeta. Priloženi su i iskazi iz druge ruke u kojima najbliža rodbina iznosi svoja sjećanja na žrtve beskrupuloznih pobjednika.

Odlika ovih svjedočenja je njihov osobni pristup temi. Ovim je svjedočenjima Križni put individualiziran, dobiva ono zanemareno i zaboravljeno obilježje po kojemu tragedija postaje dodirljivom, opipljivom i konkretnom. Nije to više obezglavljena kolona u kojoj se ne vidi pojedinca, šuma u kojoj se ne vide pojedina stabla. Dosad anonimne žrtve ovim iskazima odjednom dobivaju lice, progovaraju svojim glasom, suočavaju čitatelja sa živim čovjekom, njegovim viđenjem i pamćenjem. To nisu opće priče o ratu i poraću, o uzorcima i posljedicama, nego iskustva ljudi koji su nemilosrdno udarani, ponižavani, gaženi i mučeni, kojima je oduzeto ljudsko dostojanstvo, čiji je život postao toliko bezvrijedan da su ga gubili zbog zalogaja kruha ili čaše vode. Križni put je bio put u nepoznato i neizvjesno, većinom u smrt, dijelom, za one koji su ga preživjeli, u poratno mrcvarenje od strane pobjednika. Zahvaljujući upravo tim preživjelima, saznajemo, premda nepotpuno, što se događalo i slažemo mozaik strašne tragedije kojoj je bio nemilosrdno izložen naš narod. Mi koji smo odrasli u vremenima šapata, što tiše to bezopasnije, u vremenima kriminaliziranja svakog govora o komunističkim nedjelima, kad je i sam spomen Križnog puta značio neprijateljsko djelo, za koje se moralo mjesecima ili godinama odležati u tamnici, gotovo smo zatečeni činjenicom da postoje ljudi koji o Bleiburgu i Križnom putu otvoreno progovaraju i svoje tekstove potpisuju punim imenom i prezimenom. Hrabro! Ipak ćemo morati sačekati vrijeme u kojem će ovaj dar slobode postati općim dobrom. A to će biti tek kad društvo sazrije za obračun sa zlosiljem i zlostavljačima.

Ma koliko god ova svjedočenja bila osobni iskazi o proživljenom, povezuje ih puno zajedničkog. Osim što su se svi našli na strani gubitnika rata, zajedničko im je što su to bili jednostavni seoski mladići, novačeni s njiva i iz vinograda, vjerojatno prvi put u životu napustili roditeljski dom i otisnuli se u svijet. Dijele zajedništvo i po tome što su se suprotstavili velikosrpstvu i jugoslavenstvu, komunističkoj neviri (odbacivanju Boga), što su stali u obranu svoga naroda koji je želio vlastitu državu, te što su zajednički podnijeli strahovite muke i patnje i preživjeli. Ono što posebno čovjeka raduje pri čitanju ovih svjedočenja je činjenica da u njima nema ni mržnje niti želje za osvetom. Propast komunizma, raspad Jugoslavije i osamostaljenje hrvatske države najveća su im satisfakcija i nagrada za proživljeno.

Ova knjiga nije jednostavna kako nam se na prvi pogled čini. Ona je puna sudbonosnih pitanja o čovjeku, smislu njegova postojanja i njegove borbe. Opirati se novoj vlasti značilo je i unositi nemir i nesigurnost među svoju rodbinu i suseljane. Tako su križari (škripari po hercegovačkom) bili pravi izazov ne samo komunističkoj vlasti. To su bili mladići koji su se nakon završetka rata krili po brdima i vodili borbe s partizanskim postrojbama. Događalo se da su zbog njih svi muškarci iz dotičnog mjesta bili odvođeni na neugodna ispitivanja i maltretiranja kako bi ih se prisililo da otkriju skrovišta tih momaka. I tu je poratnu torturu valjalo izdržati i ne ogriješiti se o izdaju. Ma koliko god taj otpor bio kontroverzan i iluzoran, u velikoj je mjeri produbljivao zajedništvo među Hrvatima i vjeru u bolje dane.

Bila bi nepravda u ovom skromnom prikazu ne upozoriti i na dubinu koja se krije u ovoj knjizi, a to su žene koje su u njoj daleko manje zastupljene, ali ne i s manje intenziteta. To je ona bol majki, sestara i djevojaka za svojim mrtvima i nestalima. Nestale se u narodu spominjalo dodatkom „kleti“ Ante, Ivan, Mate, Zoro... što bi moglo značiti onaj koji je prisegao. Riječju „kleti“ vjerojatno se htjelo izbjeći riječ „pokojni“, što je čuvalo stanovitu nadu da je osoba živa i boravi na nepoznatom mjestu. Cijeli život su čekale i bdjele na pragovima kad će se vratiti muž, brat ili momak. Ta nada je umirala s njima, a emocije se prenosile na okolicu kao upozorenje da pobjednici nešto skrivaju i da zbog toga rigorozno kažnjavaju svaki spomen o tome.

Drugi dio knjige (od str. 473 do 592) čine tabele za svako pojedino naselje s imenima onih koji su preživjeli Križni put, na drugom mjestu su tabele s imenima onih koji su nastradali na Križnom putu, na trećem mjestu su tabele s imenima onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću a nisu bili na Križnom putu. Autorovu nepristranost u ovom djelu dokazuje i tabela o žrtvama koje su stradale od ustaških postrojbi, od Talijana te tijekom rata na partizanskoj strani: sveukupno 113 poginulih. Tužna bilanca glasi: žrtve Drugog svjetskog rata i poraća općine Ljubuški broje 2.469 osoba ili desetinu stanovništva. Međutim, to nije konačna brojka jer nema podataka o popriličnom broju onih za koje se ne zna. A „kako izračunati sve osjećaje, patnje, udarce, uvrjede, suze, čežnje i molitve; posljedice obiteljske, društvene, demografske, nacionalne, gospodarske ...“ pita se s pravom autor. U trećem dijelu knjiga donosi nekoliko dokumenata te kazalo imena i popis mjesta. Znanstveno neupitno i za služenje knjigom korisno.

Ovom se historiografskom djelu ne može prigovoriti ništa osim što iznosi bjelodane podatke koji ne odgovaraju svima. A činjenice ostaju činjenicama i kad ih se ne želi uvažiti. Uzrok Bleiburškoj tragediji i Križnom putu je velikosrpski fanatizam. Autor s pravom tvrdi: „glavni uzrok ne samo Bleiburške tragedije nego i svih progona, zatvora, mučenja i ubijanja Hrvata sve tamo od 1918. godine bila je velikosrpska ideologija i njezina brutalna primjena. Počelo je to pokoljem hrvatskih 'dragovoljaca' u Odesi (u listopadu 1916.) i nastavilo se 9. rujna 1918. kad su srpski vojnici po prvi put stigli u Vukovar i počeli pljačkati i zlostavljati stanovnike toga grada, te smrtonosnim pucnjima na Hrvate u mirnom protestnom mimohodu 5. prosinca iste godine u Zagrebu, hitcima u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, zatim u 'šestojanuarskoj' diktaturi 1929., pa preko Bleiburga do golih otoka, te ponovno u Vukovaru 1991.! I ustaški revolucionarni pokret je posljedica velikosrpskog terora. Teško je i zamisliti koliko je krvi isteklo, muka pretrpljeno i suza proliveno od 1918. do 1995. (pa i kasnije) radi sulude osvajačke velikosrpske ideologije.“

Ma kakva god uvjerenja netko imao, ovo će vrijedno djelo potaknuti u njemu onaj minimum humanosti da svi mrtvi imaju pravo na svoje lice a to je ime i prezime. Pod komunizmom se strogo zabranjivala kultura sjećanja na postanak, bitak i prolaznost čovjeka kao čovjeka. To je bilo isključivo pridržano komunističkim sljedbenicima.

Croatia.ch/Hrvatski internet portal u Švicarskoj