Progon obitelji Ante Vegara naglo se intenzivirao u ljetu 1972., tijekom "Akcije Feniks '72", u kojoj je njegov stariji sin Pavo Vegar bio jedan od vođa. Iz odmazde, mostarska UDBA zatvorila je njegova oca Antu i brata Nediljka u zloglasnu Ćelovinu te ih teško zlostavljala. Maltretiranju je bila izložena i Nediljkova majka Anđa (djevojački Petrović), ali i najmlađi brat Jerko kao i tek devetogodišnja sestra Rosa. UDBA ih je tjednima držala pod oružanom stražom u obiteljskoj kući u Vašarovićima, vrijeđala ih i psovala, a nije im dozvoljavala nabaviti hranu u dućanu ili kod susjeda.
Čim su ga pustili iz zatvora, Nediljko je otpočeo pripreme za bijeg iz Jugoslavije. Krajem srpnja 1973. došao je u Njemačku i zatražio politički azil. Odmah se je povezao s političkim emigrantima te je, kao i njegov pokojni brat Pavo, pristupio HRB-u i obvezao se na beskompromisnu borbu protiv Jugoslavije. Ubrzo je stekao ugled i poštovanje u najširim emigrantskim krugovima kao iskreni i nepokolebljivi hrvatski domoljub. Kad je Bruno Bušić došao u emigraciju, izabrao je upravo Nediljka Vegara za svog najpovjerljivijeg pratitelja i neke vrste čuvara.
No, kratko prije Bušićeve likvidacije 16. listopada 1978. u Parizu, njemačka policija bila je uhitila Nediljka Vegara zbog ilegalnog posjedovanja oružja koje mu je bilo potrebno upravo da bi štitio Brunu. Ubojstvo Brune Bušića samo je učvrstio Nediljkovu odlučnost da se nastavi boriti protiv Jugoslavije – kako se govorilo u hrvatskom iseljeničkom žargonu – "svim prikladnim sredstvima", što je uključivalo i oružane akcije.
Sljedećih godina nekoliko je puta uhićivan zbog sudjelovanja u napadima na jugoslavenska diplomatska predstavništva i na konfidente jugoslavenske tajne policije u SR Njemačkoj, zbog čega je do kraja 90-tih godina prošloga stoljeća i raspada Jugoslavije proveo nešto manje od osam godina u njemačkim zatvorima.
Već na prve naznake agresije na RH, Nediljko – Nedo Vegar nije dvojio što je njegova dužnost te je početkom ljeta 1991. godine pristupio grupi domoljuba koja je oformila dragovoljački "S-vod", (protudiverzantski odred HRM) koji je zahtjevnu obuku i pripreme za borbene zadaće započeo u Radmanovim Mlinicama kod Omiša. Tu pod vodstvom Mile Čatlaka, a kasnije i grupe stranih instruktora, prolazi rigoroznu selekciju te prva ratna krštenja najprije na Vrličkom, a potom i Dubrovačkom bojištu kao pomorski diverzant. Zajedno sa ostatkom postrojbe I. SHUB 1. siječnja 1992. godine prelazi u sastav 4. brigade ZNG, u njen izvidničko-diverzantski vod s kojim sudjeluje u brojnim akcijama u dalmatinskom i hercegovačkom zaleđu. U mjesecu rujnu iste godine, na poziv generala Ante Rose pristupa specijalnim postrojbama GS OSRH i s njenim pripadnicima sudjeluje u VRA "Maslenica".
Nakon akcije Maslenica i gašenja Specijalnih postrojbi GS OSRH, Nediljko se vraća u 4. gardijsku brigadu, gdje ostaje do mjeseca prosinca 1994. godine, kada po zapovijedi i potrebi službe prelazi u Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva "pukovnik Damir Tomljanović – Gavran" – Šepurine na dužnost časnika za sigurnost.
Iako to nije morao obzirom na dužnost koju je obnašao, Nediljko se dragovoljno prijavljuje i uspješno završava Temeljnu dočasničku i Temeljnu padobransku obuku.
Nediljko (na obuci zvan Stari) bio je najstariji polaznik iznimno teške obuke i u ničemu nije zaostajao za puno mlađim kolegama. U vrlo kratkom vremenu, koliko zbog svoje karizme iz emigrantskih dana toliko i zbog svog znanja, iskustva, ljudskih i moralnih vrlina, Nediljko je vrlo brzo postao omiljen kako kod polaznika, tako i kod instruktora i ostalih djelatnika postrojbe. Po završetku navedenih obuka, Nediljko ostaje raditi u postrojbi na mjestu pomoćnika zapovjednika postrojbe za sigurnost i daje veliki doprinos u razvoju postrojbe koja je osim obučavanja profesionalnih vojnika, dočasnika i časnika, sudjelovala u ratnim operacijama "Ljeto '95" i "Oluja".
U Obučnom središtu, Nediljko ostaje do kraja 1997. godine kada prelazi raditi u Zagreb u Vojno-obavještajnu zajednicu.
Nedo je od samih početka sudjelovanja u Domovinskom ratu svojim stavom i ponašanjem postavljao visoke standarde odlučnosti, samoprijegora i časnog ponašanja. Bilo je više nego jasno da teške lekcije koje su zbog nesvakidašnjeg patriotizma platili on i cijela njegova obitelj, na njemu nisu ostavili gorčinu niti mržnju, već su samo produbile njegovo iskreno domoljublje i za njega pogubni idealizam.
Pukovnik Nediljko Vegar odlikovan je Spomenicom Domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata, Redom hrvatskog pletera, Redom hrvatskog trolista i Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu.
U razdoblju od 2001. do umirovljenja 2005. godine, Nediljko ponovno postaje žrtva državnih aparata koji ga sumnjiče za pomaganje u bijegu generala Ante Gotovine. Postaje predmetom raznih praćenja, prisluškivanja, blaćenja po medijima i drugih sustavnih metoda koje uvelike doprinose urušavanju kvalitete njegovog života.
Ova sramotna epizoda državnih aparata i raznih medija završava tek 2012. godine oslobađajućom presudom generala Ante Gotovine i generala Mladena Markača. No nažalost, tek tada počinju se prikazivati Nediljkovi zdravstveni problemi koji su nastali kao posljedica cjelokupne životne borbe i čežnje za stvaranjem jedne bolje i pravednije Hrvatske Domovine.
Tragična smrt hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića, Nediljkovog prijatelja još iz mladih dana, duboko ga je potresla, no Rod se borio s bolešću i dalje onako kako je sam znao i umio i uz pomoć prijatelja i najbliže rodbine.
Ta teška zloćudna bolest od koje umire velik dio hrvatskih branitelja, nije poštedjela ni Nediljka: podlegao joj je 7. veljače 2014. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava. Pokopan je 11. veljače 2014. godine u rodnom mjestu Vašarovićima u Hercegovini.
"Za života, dao nam je poruku, još jednu u nizu koju nam daju naši suborci, a na nama ostaje da i tu njegovu poruku pokušamo razumjeti, ponajprije stoga jer smo se u tom, našem Hrvatskom boju borili i za buduće naraštaje", zapisao je Božo Vukušić.
"Moji ideali su ispunjeni jer je stvorena Hrvatska država. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brata Pave i njegovih suboraca. Ali je takva kakva jest. Mi smo od prošlih hrvatskih naraštaja preuzeli žezlo borbe za samostalnu hrvatsku državu i mislim da smo tu povijesnu zadaću časno ispunili. Na sljedećim hrvatskim naraštajima je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem da će i novi hrvatski naraštaji časno obaviti svoju dužnost kao što smo i mi obećavši našim precima" – izjava je Nediljka – Nede Vegara, koja bi, ako bude dovoljno pameti, trebala ući i u hrvatske udžbenike povijesti.
D. Ivanković/Dnevno.ba
