Put Hercegovine povede nas sunce i doprati u ljubuški kraj u čijem okrilju diše 17 naselja župe Humac: Bijača, Cerno, Crnopod, Crveni Grm, Donji Radišići, Gornji Radišići, Hardomilje, Hrašljani, Lisice, Ljubuški, Mostarska Vrata, Pregrade, Prolog, Teskera, Vašarovići i Zvirići, sa župnim sjedištem i od davnina čuvenim duhovnim odredištem Humcem u koje svetom Anti na zavjet vode svi hercegovački, ali i putovi s mnogo daljih ishodišta.

Fascinantno mjesto

Župno središte i svetište posvećeno sv. Anti Padovanskom zatekosmo u zimskom izdanju, okruženo zagrljajem zimzelenih i prozračnih krošnji listopada, tihim bujanjem mladog maslinika, smirajem vinograda i vrtova koji su dali svoje prinose. Nakon duga puta zaustavismo se pred povijesnim franjevačkim samostanom građenim tijekom druge polovice 19. stoljeća i čak dvjema impozantnim crkvama posvećenima patronu - starom iz 19. i novom s kraja prošlog stoljeća. Uz samostan stražare dvije biste - fra Anđeo Nuić i fra Bonicije Rupčić koji zamišljenih i ponosnih lica gledaju daleko u povijest. Zaleđujemo prvi od ukupno 300 kadrova zaključivši kako ćemo s tog fascinantnog mjesta, koliko god da ostanemo istraživati, ponijeti premalo dojmova, riječi i slika. S tom se tvrdnjom složiše i fratri koji nas ugostiše.

Dvije crkve

Župnik fra Ivan Boras, čiji je životni i svećenički put potpuno obilježen Humcem gdje je rođen, kršten, obukao redovničko odijelo i dvaput dobio župničku dužnost, pokazuje nam staru crkvu podignutu 1869. godine, središnju točku ljudstvom, poviješću i prirodnim resursima blagorodne župe utemeljene daleke 1866., kada je 14 sela prostrane župe Veljaci odvojeno u zasebnu administrativnu jedinicu. Zahvaljujući stručnim restauracijama, sakralni prostor nije izgubio sjaj iz prošlosti koju prizivaju glavni oltar u baroknom stilu, djelo Klaudija Kautza iz 1725., pokrajni oltari (sv. Barbare i Srca Isusova), orgulje iz majstorske radionice Mije Heferera, prve građene za Hercegovinu...

Humački fratri pomno brinu za jednu od najstarijih očuvanih samostanskih crkava u Bosni i Hercegovini. Nedavno je obnovljen zvonik, nova vrata uradio je Ilija Skočibušić - glavna brončana inspirirana su življenjem sv. Ante, a dvoja drvena pobočna prikazuju sv. Franju, sv. Klaru, sv. Leopolda Mandića i sv. Nikolu Tavelića. Motivi života sv. Ante oživjeli su i na vitrajima Blaženke Salavarde, a put križa trudom Ante Mamuše. Fra Ivan nam skreće pozornost i na novi ambon, savršeno uklopljen u vremešnu cjelinu, a u planu su i nove klupe te ispovjedaonice. Naš domaćin s osmijehom djeteta zastaje kod, od davnina zavjetnog, kipa sv. Ante, a potom i na mjestu nekadašnje krstionice u kojoj je kršten i kasnije krštavao. "Možda bi tu krstionicu bilo dobro ponovno vratiti", govori fra Ivan. Kazuje nam i kako su 80-ih godina župne potrebe zahtijevale veći prostor, pa je 1987. odlučeno graditi novo i veće zdanje koje je završeno za dvije godine, a potpuno uređeno 2004. "Stara crkva trebala je biti srušena kad napravimo novu - jedino su nam pod tim uvjetom

dali dozvolu za gradnju. U međuvremenu se promijenila vlast, a stara je crkva, srećom, ostala, i sad imamo dvije", ispričao nam je naš sugovornik napomenuvši da prva župna središnjica danas služi samo za vjenčanja i povremeno za mise, dok se glavnina obreda obavlja u novom sakralnom objektu modeme arhitekture i unutarnjeg uređenja.

Sve se promijenilo

Na ulazu u novu crkvu dočekuje nas procesijski kip sv. Ante, a na prezbiteriju pozornost plijeni raspelo. Pred njim tisuće i tisuće ljudi skrušeno moli tijekom nedjeljnih i svakodnevnih misa i krunica, svibanjskih i listopadskih pobožnosti, te sv. Anti u čast 13 utoraka, devetnica, uočnica i spomendana. Tu se svakog četvrtka klanja Presvetom, te slave mise za pokojne fratre pobijene u 2. svjetskom ratu, branitelje, policajce, učitelje…

"Prostor je prekrasan. Nema potpornih stupova pa se s oltara sve vidi", govori fra Ivan pokazujući i vitraje Virgilija Nevistića koji je igrom boja na staklu prikazao svete sakramente. Njima u drugoj po veličini hercegovačkoj župi pristupa 13 500 duša, čiji se broj u ovim vremenima sporo množi. Prošle ih je godine kršteno 175, umrlo 147 i vjenčano 84, a u ovoj je do početka prosinca 145 krštenih, 130 umrlih i 83 vjenčanih. Opada broj krštenja, zaključuje župnik, ali i broj onih koji pohađaju misna slavlja. Uspoređujući župu iz vremena svojeg prvog župnikovanja tijekom 80-ih i aktualnog četverogodišnjeg, tijekom njegova 22-godišnjeg izbivanja s Humca mnogo toga se izmijenilo - od demografske slike dolaskom izbjeglica i ratom narušenih ekonomskih prilika, do običaja i života vjernika.

"Nažalost, naši vjernici pomalo zanemaruju bitno", govori fra Ivan dodajući kako je crkva i danas puna, ali ju je nekoć punilo i mnogo više vjernika. Tijekom komunizma, nastavlja naš sugovornik, oko 70 % župljana pohađalo je misu, dok to danas običava 40 % njih. Stanje, prema njegovim riječima, nije alarmantno i svećenstvo čini sve kako bi se stanovnici župe vratili na stare staze, no težak je to put s obzirom da narod, dodaje, svatko pomalo razvlači: razni problemi, nezaposlenost, mediji, politička prepucavanja...

Radišni i snalažljivi ljudi

A kako žive i što rade žitelji Ijubuškoga kraja? Nekoć je glavna djelatnost bila poljoprivreda, dok danas preteže trgovina. Prema fra Ivanovim riječima, živi se više-manje dobro, ali u posljednje vrijeme sve više ljudi ostaje bez posla. U župi su 562 studenta i 456 mladića te 231 djevojka stariji od 30 godina, a malo tko se, kao i u ostatku države, brine za otvaranje novih radnih mjesta. Župnik se boji da će mnogi mladi otići trbuhom za kruhom kako bi na nekom drugom mjestu stvorili pristojnu egzistenciju.

"Ipak, ovdje su ljudi snalažljivi i hoće raditi, ništa im nije teško. Ima tvrtki koje dobro posluju, ali ne bih nikoga izdvajao nego bih želio da svi dobro posluju i radnike plaćaju na vrijeme, jer ako radnik nema novaca - novaca nema nitko, svi ovisimo o njima. Prije se veliki broj ljudi bavio poljoprivredom, a danas su naša polja mahom zapuštena jer se na njima ne isplati raditi - domaći proizvođač zbog skuplje proizvodnje cijenama ne može konkurirati uvoznim proizvodima", priča fra Ivan podsjećajući kako duhan, od starina zaštitni znak ovog područja, danas malobrojni uzgajaju.

Sv. Anti u čast

No, jedna se tradicija nikada nije promijenila. Za sve duhovne i vremenite potrebe tu je svetac kojem se cijela Hercegovina i okolni krajevi utječu i oduvijek hrle po zagovor. „Na sv. Antu pučka i sve druge mise ispune crkvu vjernicima iz župe i okolice. Prije desetak godina uvedena je i večernja misa na sv. Antu i to je pun pogodak - vjernika bude više nego na drugim misama jer dođu nakon svojeg radnog vremena. Prema procjenama, na uočnici sv. Ante bude 12 do 15 tisuća ljudi, dok na sv. Antu na svim misama bude oko 15 do 20 tisuća vjernika. Kroz devetnicu i na sam spomendan na zavjet se dolazi pješice", prenosi nam fra Ivan naglašavajući kako i danas mnogo Hercegovaca, Dalmatinaca i molitelja iz drugih krajeva drži stari običaj pa prema Humcu sa svojom molitvenom nakanom hodočaste bosi. Sjeća se i davnih hodočasnika koji su krvavih koljena obilazili oko zavjetnog kipa padovanskog svetca, da bi se nakon misnoga slavlja oko crkve okrijepili od kuće ponesenim ručkom i na Humcu ostali cijeli dan u ugodnu druženju i razgovoru s Bogom i ljudima. Svećenik napominje kako nakon obreda za patron župe nema nikakvih folklornih ili drugih sadržaja jer se želi očuvati vjerska bit pobožnosti i duhovna dimenzija spomendana sv. Ante.

Badnjaci i pšenica

A u došašću se kroz zornice, molitve i svetu ispovijed cijela župa duhovno priprema za Božić. "U tjednu pred Božić bude jako mnogo ispovijedi na nekoliko mjesta, a dolaze nam i ljudi iz drugih župa", kaže fra Ivan upoznajući nas i s nekim osobitim predbožićnim i božićnim običajima koji i u ovim modernim vremenima imaju svoj poseban smisao. „Kod nas se u kuću unose badnjaci. Domaćin kuće na Badnji dan ide u šumu i donese hrast koji može stati u kamin ili šporet. Trebaju biti tri badnjaka, ali ako ima više od troje muške djece, onda se napravi svakome po badnjak. Dolaskom modernijeg grijanja, malo-pomalo se taj običaj odbacio. Međutim, pravljenjem kamina, on se pomalo vraća. Baš lanjske godine i ja sam sudjelovao u unošenju badnjaka što mi je bilo posebno zadovoljstvo. Kad se unosi badnjak, posipa se i pšenica. Zatim se badnjak naloži i moli se Boga, i ta molitva je mnogo duža nego svakodnevna", ispričao nam je župnik naglašavajući kako se dnevne božićne mise slave u župnoj crkvi i u svih deset filijala (Ljubuški sv. Kata; Zvirići Svi Sveti; Prolog sv. Franjo; Gornji Radišići sv. Nikola Tavelić; Crveni Grm sv. Ivan Krstitelj; Cerno sv. Leopold Mandić; Lisice Uznesenje BDM-a; Mostarska Vrata sv. Jure; Hardomilje sv. Stjepan Prvomučenik; Bijača sv. Klara).

Pomirenje i radost

Božić se slavi u obiteljima. Neki su drevni običaji ljubuškog kraja zadržani. Primjerice, na Božić se ranije ustane i domaćin kuće obiđe sve susjede i čestita im Božić, a i drugi susjedi obiđu cijelo susjedstvo. Zatim se ide na misu, a nakon nje pale se svijeće uz ručak i tada svi ukućani moraju biti za stolom.

"Sada je mladež od starina prihvatila običaj, kojeg nije bilo u moje vrijeme, da se okupe na jednom mjestu i pjevajući božične pjesme i čestitajući Božić idu iz kuće u kuću", osvrnuo se fra Ivan na ljepotu božičnog veselja, ali i na "moderniziranje" Božića vidljivo i u ovom kraju. "Gubi se bit Božića jer se nekim vanjskim stvarima obilježava, materijalizira... Nažalost, može se dogoditi da baš izgubimo Božić, da ga ne doživimo u svojoj duši. Ali, eto. Bog hoće doći k nama ovakvima kakvi jesmo. Trebamo se malo potruditi pustiti ga u svoje srce, dušu, cijeli život...", savjetuje svećenik pozivajući sve ljude da na Isusov rođendan iskreno pruže ruku pomirenja onima s kojima su se posvađali pa ne govore jer bolje se izmiriti ikad, nego nikad. Prema fra Ivanovim riječima, taj običaj od davnina živi u njegovu kraju i neće se zaboraviti.

Darivati srcem

Kršćanski je i paziti na bližnjeg svojega i svakoga čovjeka u potrebi. Znaju to i obični župljani kao i članovi Franjevačkog svjetovnog reda (FSR) i Frame. Potrebitima se pomaže kroz njihove i akcije Kruha sv. Ante. „Za Božić i došašće FSR i Frama rade dosta humanitarnih akcija. Prave i prodaju ručne radove i prikupljaju hranu kako bi siromašnima uljepšali Božić. Odziv je dobar, svi žele pomoći onima koji nemaju. Za Božić i Uskrs prikupljamo kućne potrepštine, a nekima damo i nešto novca. Framaši sve to rado rade i dijeleći potrebitima pakete, razvesele ih i božičnom pjesmom", kaže nam na odlasku župnik Boras želeći skupa sa svojom subraćom i susestrama nama i našim čitateljima sretan i blagoslovljen Božić. Čestitci i lijepim željama pridružujemo se i mi nadajući se da će nas put opet uskoro odvesti pod sunce Ijubuškoga kraja.

U šetnji s gvardijanom

Gvardijan fra Velimir Mandić podsjeća kako samostan na Humcu, čiji kamen temeljac 4. travnja 1867. blagoslovi fra Anđeo Kraljević, nije tek adresa na kojoj žive fratri (njih 15), časna braća (3) i sestre (3). Mjesto je to gdje se od njegova useljenja bilježi povijest, skrbi o pismenima, obrazovanju puka, svjedocima ovozemaljskog trajanja davnih kultura, a u novicijatu posebice o mladima koji će tek postati fratri.

Šećući s fra Velimirom, zatekli smo ih u njihovu slobodnom vremenu koje su iskoristili za nogomet na igralištu u samostanskoj okućnici. Gvardijan nam u prekrasnu eksterijeru zimzelene šume pokazuje i spilju od 1934. posvećenu Gospi - idealno mjesto za meditaciju i molitvu. U blizini su i nanovo zasađeni maslinik i vinograd. Na jednoj od lijepo uređenih staza fratar s mnogo fotografskog i informatičkog iskustva upućuje nas na još originalnih kadrova. Uz dojmljiv kip što podsjeća na legendu o sv. Franji i vuku, fra Velimir kazuje kako oko samostana nema vukova, ali ima svakojakih drugih bezopasnih, umiljatih i korisnih životinja. Spazismo vjeverice i jednog razigranog psića, a u pomoćnim objektima samostanskog imanja i različite vrste ptica, ali i kokoši, krave i ovce čiji prinosi hrane, ne samo stanovnike samostana, nego se šalju i u druge župe, kao i dio onog što se sabere iz okolnog brižno uređenog vrta u kojem među domaćim kulturama počasno mjesto ima, dakako, glasovita hercegovačka raštika.

FSR i Frama

U župi živo djeluju Franjevački svjetovni red i Frama. "Mladež se rado okuplja i zajedno s fra Nikolom Rosančićem organizira razne aktivnosti. S FSR-om radi fra Tomislav Sablje koji će raditi na tomu da se kroz iduću godinu poveća broj članova. Nekoć je u Hercegovini bio masovan FSR, trebalo bi ga obnavljati", ističe fra Ivan Boras. Pored glazbene sekcije osnovane su i molitvena, kreativna i dramska sekcija. Najaktivnija sekcija je glazbena koja uveličava misno slavlje u župi, kao i u susjednim bratstvima u povodu obreda primanja i obećanja.

Uzbudljivo putovanje kroz vrijeme

Na uzbudljivu putovanju kroz povijest prati nas knjižničar i kustos muzeja i galerije fra Milan Jukić podsjećajući kako su hercegovački franjevci gradeći na Humcu odgojno, duhovno i vjersko središte brinuli i za opismenjavanje i kulturno uzdizanje puka. Početkom gradnje samostana sv. Antuna Padovanskog 1867. utemeljena je i samostanska knjižnica koja danas u zapadnom samostanskom krilu, od 16. stoljeća do danas, broji više od 35 000 knjiga na 15 jezika s gotovo svih područja prirodnih i društvenih znanosti. Među brojnim raritetnim i iznimno vrijednim naslovima su i Homerova Odiseja tiskana 1533., Ilijada tiskana 1537., djela hrvatskih velikana (Matije Divkovića, Marka Marulića, Rafe Barišića...) i ostvarenja hercegovačkih franjevaca. Među drevnim brevijarima i molitvenicima fra Milan nam pokazuje i Molitvenik Put u Nebo tiskan u New Yorku 1889. U suterenu franjevačkog samostana sv. Ante Padovanskog ulazimo u najstariji muzej u BiH, koji je 1884. utemeljio arheolog i konzervator fra Anđeo Nuić. Fra Milan nas upoznaje s bogatim postavom kojeg čine izlošci sa šireg prostora Hercegovine koji datiraju još od paleolitika, svjedočeći pradavnu živost postojanja na ovom tlu. Posebno mjesto zauzima Humačka ploča iz XII. stoljeća, najstariji očuvani spomenik pisan na hrvatskom jeziku na području današnje BiH. Divimo se i nakitu koji su nosile žene rođene u eri prije Krista. Zamišljajući pohode drevnih ratnika, zagledamo i vojnički šljem grčko-ilirskog tipa s ostatcima pripadajuće mu opreme, te srednjovjekovni viteški mač. Naš nas vodič upoznaje i sa stalnim postavom Galerije Majka, otvorenom uoči Majčina dana 8. svibnja 2004., po ideji fra Ljudevita Rupčića i dr. fra Viktora Nuića. Prema njegovim riječima, među 412 izloženih umjetnina domaćih i stranih autora su skulpture, slike, crteži i grafike, a glavni je motiv i majka, pa tako prepoznajemo radove inspirirane Gospom, ali i majkama općenito. Brojni zastupljeni umjetnici su glasovita imena (Gabrijel Jurkić, Ivan Meštrović, Antun Augustinčić, Vasilije Jordan...), a u zbirci su i radovi kipara iz Konga, koje su galeriji darovali misionari.

Nesebična i plemenita čeljad

Prema riječima fra Žarka llića, u župi je rođeno i odraslo mnoštvo nesebične i plemenite čeljadi od nepismenih težaka i kućanica, do prepismenih profesora, zdravstvenih djelatnika i djelatnica, književnika i učenjaka, a pogotovu mučenika i mučenica za vjeru i domovinu. "Budući da nemamo provjerenih podataka, nije moguće spominjati točan broj pokojnog svećenstva i redovništva rođenog u župi sv. Ante na Humcu. Prema podatcima, u posljednjih 40 godina umro je 1 svećenik, 8 svećenika redovnika i 14 redovnica. Među živima je 1 svećenik, 17 svećenika redovnika i 33 redovnice. Među pokojnima spomenimo dr. fra Bonicija Rupčića (1910. -1984.) kao arheologa i povjesničara, njegova brata dr. fra Ljudevita (1920. - 2003.) kao bibličara i prevoditelja, franjevku s. Konzolatu Grgić (1908. - 1983.) koja je godinama vodila brigu o zatvorenim redovnicima i svećenicima u Zenici, zatim milosrdnicu s. Vincenciju Nosić (1913.-1989.) kao prvu žensku osobu iz ove župe koja je završila filozofski fakultet te bila profesorica hrvatskog, latinskog i ruskog jezika. A među mučenicima su fra Leonardo Rupčić (1907. - 1945 ), don Ante Čotić (1894. - 1945.), fra Kornelije Sušac (1925. - 1945.) i fra Nikola Ivanković (1888. -1952.)", kazao nam je fra Žarko.

Lidija Pavlović-Grgić, Katolički tjednik/Humac.ba