Martin Pero Boras rođen je 23. travnja 1955. godine u Hardomilju od oca Damjana i majke Jele r. Bevanda, kao deveto i najmlađe dijete u obitelji, a kao sedmi sin. Već od malih nogu je rado išao na misno slavlje i veoma lijepo pjevao. Osnovnu školu, prva četiri razreda, pohađao je u rodnom Hardomilju, a zatim je od petog razreda išao u Ljubuški, gdje je najprije završio osnovnu, a potom i srednju strukovnu školu.
Koncem 1977. godine, Martin je čvrsto odlučio pohađati Glazbenu akademiju, a u tome je imao i čvrstu potporu svojih prijatelja s kojima se družio još u srednjoj školi. Diplomirao je 1986. godine s odličnim uspjehom. Iste godine se oženio svojom susjedom Ružom Rupčić s kojom ima četvero djece: Antuna, Luciju, Barbaru i Marijanu. U tom razdoblju se zaposlio kao profesor glazbenog odgoja u Gimnaziji u Čitluku, gdje je ostao raditi do konca svog života.
Ni sve nedaće koje je rat sa sobom nosio, nisu uspjele zagušiti Martinov stvaralački duh i žarku želju za stvaranjem. Upravo je u jeku rata napravio dva veoma vrijedna glazbena uratka: snimio je dva CD-a pod naslovima: „Svrati se Bože večeras u moj rov" i „Jednog sina za Hrvatsku rodi". Na njima je snimio niz izvanredno lijepih i glazbeno vrijednih duhovnih i domoljubnih pjesama. Aranžerski posao mu je odradio njegov prijatelj Remi Kazinotti.
Po završetku rata, Martin se vratio na svoj stari posao profesora u Gimnaziji u Čitluku, ali je uz to počeo raditi i u Gimnaziji u Ljubuškom.
Martin je uvježbavao u sviranju i pjevanju djecu i mladež u selima humačke župe, a najdulje u selu Zvirići. Osim toga, stvarao je i vodio glazbene sastave Franjevačke mladeži (FRAMA) u Ljubuškom - Humcu, Vitini, Klobuku, zatim Međugorju, Čitluku, Čerinu i Kočerinu, te sudjelovao u priređivanju međužupnih framaških susreta. Poseban pečat ostavio je kao ravnatelj međunarodnog zbora i orkestra na Međunarodnom festivalu mladih u Međugorju.
U crkvi sv. Stjepana na Hardomilju je svirao svoju posljednju misu na Božić 2009. godine. Nakon toga više nije napuštao postelju. Preminuo je 13. siječnja 2010. u SK bolnici u Mostaru.
Javno priznanje općine Ljubuški: Povelja - nagrada za životno djelo, posthumno mu je dodijeljena 21. veljače 2011. godine.
Bolji Ljubuški