Mladu Ljubušanku koja već studira i živi u Italiji, sve ovo je navelo da se zaljubi u ovu zemlju. Ana Šego (24) je mlada djevojka koja je nakon studija arhitekture u Sarajevu, odlučila upisati master studije u Milanu. Nakon dobivene stipendije od Vlade Italije, preselila je se u najbogatiji grad Italije. Tijekom svog studiranja u Sarajevu, Ana je crtala tlocrte talijanskih poznatih crkvi, palača, vila, što je rezultiralo željom da ih posjeti, a nakon toga je preraslo u želju da svoje školovanje nastavi upravo u Italiji. Kako se snašla u Milanu, koje su glavne razlike u studiranju u BiH i Italiji, kakvi su njeni planovi nakon završetka studija, otkrivamo u nastavku teksta.
Zašto si se odlučila na studij u Italiji?
“Kad vam netko spomene Italiju, na što prvo pomislite? Pizza ili pasta? Na onu njihovu „Che cosa?“ praćenu opće poznatim pokretom ruku? Ili pak na talijanski dizajn i arhitekturu? E ja kao odgovor biram ovo treće: Arhitektura i dizajn (iako je savršenstvo okusa i boja talijanske kuhinje neosporno, kao i taj njihov lijepi, tečni jezik praćen gestama). Mene, kao zaljubljenika u arhitekturu, Italija je oduvijek privlačila. Smatram je njenom kolijevkom i zemljom iz koje je nastala i u kojoj se ostvarila do maksimuma. O talijanskoj arhitekturi se priča i uči svuda u svijetu, pa tako i kod nas. “
Kako si se odlučila za odabir sveučilišta i mjesto studiranja?
“Odabir sveučilišta i mjesta studiranja je bio već malo teži. U igri su bili Firenza, Venezia, Milano i vječni Rim, ali uz pomoć mojih profesora i studentskih web foruma, odlučila sam se za Milano i njegov poznati Politecnico. Pripremila i poslala svu dokumentaciju, i nakon nešto više od mjesec dana čekanja, bila primljena! Moram vam priznati da je to bio jedan od najsretnijih trenutaka u mom dosadašnjem školovanju (uz položeni ispit iz Arhitektonskih konstrukcija 6) “
Ukoliko je netko imao priliku da posjeti Italiju, svakako je mogao primijetiti sličnosti, ali i razlike od života na koji smo mi navikli. Tradicionalno, Talijani imaju opušteniji stav prema životu. Oni žive “la vita bella“ (predivan život), koji podrazumijeva život koji je opušten i fokusiran oko dobrog vina, druženja, porodice.
Je li adaptacija bila teška, jesi li zadovoljna?
“Da, bez ikakvih problema. Od prvog dana sam nastojala što više koristiti jezik, upoznati grad i kulturu. Na repertoaru su mi svakodnevno bili, i još su uvijek, talijanski filmovi, pjesme i knjige o arhitekturi. Svoje tadašnje cimerice ( od kojih su dvije bile iz Italije, jedna iz Brazila i jedna iz Kine) sam ispitivala i najbanalnije stvari: od toga što jedu ili što su radile taj dan, samo kako bih se oslobodila i „propričala“. Istina, talijanski sam učila kroz Gimnaziju, ali mogu reći da ga pričam otkako sam došla u Milano, tj. nepune 2 godine. Talijani su kao narod jako ljubazni i gostoljubivi, a u Milanu se još nikad nisam osjetila kao stranac. Ljudi su vam uvijek spremni pomoći i odgovoriti na svako vaše pitanje, počevši od kolega i profesora na fakultetu, pa do običnih prolaznika koje sretnete na ulici. “
U Italiji se studenti obrazuju u skladu sa europskim programom obrazovanja. Školovanje podrazumijeva 3 godine osnovnih i 2 godine specijalizacije ili master akademskih studija. Kao glavne razloge za studije u Italiji, većina studenata navodi bogatu historiju, ljepotu zemlje, odlične nastavničke programe na fakultetima. Talijanska vlada svake godine, dodjeljuje stipendije za internacionalne studente koji žele upisati studije u Italiji. Konkursi budu objavljeni na web stranici Ambasade Italije.
Koje su glavne razlike u studiranju, u BiH i Italiji?
“Eh, o ovom bi se dalo pričati, ali kao prvu stvar moram navesti odnos između profesora i studenata. Profesionalnost na nivou, dostupnost u svakom trenutku putem mail-a ili mobitela i sam trud da svoje znanje prenesu na nas, nove generacije. Osim toga, profesorima je jako bitna i ocjena koju im dodjeljuju studenti prije samog polaganja ispita, na osnovu koje mogu što bolje organizirati rad na svom predmetu u budućnosti. Bitna stvar je i suradnja sa profesorima iz drugih zemalja, koji spadaju u neka od najpoznatijih imena u arhitekturi danas. Mislim da je suvišno napominjati samu opremljenost zgrada i činjenicu da se gotovo sve rješava online – putem interneta. Ipak se radi o Arhitektonskom fakultetu koji je na 14. mjestu u svijetu. Što se tiče znanja, moram priznati da naši fakulteti nimalo ne zaostaju. Čak štoviše, u nekim područjima smo bolji. Ali u usporedbi sa opširnim gradivom na našim fakultetima i velikim brojem ispita, Talijani se baziraju na konkretnije stvari i nekako te direktno osposobljavaju za sutrašnji rad. Čemu pridonosi i činjenica da je u oba ciklusa školovanja uključen obavezni radni staž u trajanju od 200 odnosno 150h, koji nosi 4 ECTS kredita. “
Koje su po tebi, prednosti i mane Italije?
“To je prije svega jedna prelijepa zemlja sa dugom povijesti i kulturom, i u svakom njenom gradu možete pronaći nešto posebno. Imala sam sreću dosta putovati, i upoznati gotovo sve njene dijelove, od kojih ipak moram izdvojiti Siciliju, kao nešto posebno i netaknuto. U Milano sam se zaljubila na prvi pogled. Iako ga ne smatraju nekom atraktivnom turističkom destinacijom u usporedbi sa Rimom ili Veneziom, ja iz dana u dan u njemu otkrivam nešto novo. Nudi dosta mogućnosti, od posla i obrazovanja pa sve do društvenih i kulturnih događaja. Mogu reći da je Milano grad koji uistinu živi i koji ima budućnosti. No, talijanska birokracija i neorganiziranost se osjećaju i ovdje, iako ne u tolikoj mjeri kao u njenim južnijim dijelovima. Kašnjenje i čekanje su svakodnevnica, jer redovni štrajk javnog prijevoza, ili vlakovi blokirani na tračnicama, su najnormalnija stvar. Ali čovjek se s vremenom navikne, što sad. “
Ana trenutno radi na svom magistarskom radu, koji planira završiti u ovoj godini. Uz to je, već više od godinu dana je dio manjeg arhitektonskog studija, gdje je stekla neopisivo iskustvo. Njeni šefovi računaju na suradnju, tako da vjerojatno nastavlja graditi svoju karijeru sa njima.
“ Život u Milanu mi se jako sviđa i mogu se zamisliti ovdje, ali ako mi se pruži mogućnost nastavka školovanja na nekom drugom prestižnom fakultetu, prihvatit ću je jednako kao što sam i ovu. U čemu će mi Politecnico bez dvojbe biti jako dobra „odskočna daska“. O stalnom povratku kući još ne razmišljam. Dok god želim napredovati, i ostvariti se u svom poslu, ne vidim se u malom gradu poput Ljubuškog. Vjerojatno nekad kasnije uz pokretanje vlastitog posla ali sigurno uz stalnu suradnju sa mojom Italijom. “
Dalila Osmić/hocu.ba
