ŠTO ĆE SELO REĆ'
-U pi*** ma*****u ćeš ić'! - rekao je poglavar moje obitelji kad sam ga obavijestila da idem u Novi Zeland.
Poglavar, iliti pravi hercegovački ćaća, bio je jako zbunjen istupom svoje kćeri.
- Ljilje, di će ona? - zove ćaća mater u pomoć dok još nije kasno. Ćaća je ovakva pitanja mojoj majci krenuo davati još otkad sam u prvom srednje krenula izlazit u Inside i, evo, bilo da je riječ o Insideu ili Novom Zelandu, ćaća se osjeća nemoćnim i moli mater da urazumi svoje dijete.
'ko će ćaći objasniti. Kako god, evo i da mu objasnim, kako će ćaća selu opet objasniti? Što će selo reć'? Ja Don Quijote, a moj ćaća vjetrenjača i tako valjda cijeli život.
Nemoćan, vidjevši da je vrag odnio šalu, udari tata po mojim godinama k'o da mi je 72, a ne 27. Stara cura i te priče. Ne kuži da sam to pregrmila i prebrodila u 21-oj.
Na kraju rasprave brat objasni tati da NZ ima više ovaca nego ljudi.
- Kad ideš?
- U osmom mjesecu sam mislila.
- Eto, od osmog mjeseca jedna ovca vise- kaže ćaća i ustupi svojoj kćeri indirektni blagoslov.
Jednog dana, nekad u trećem mjesecu prošle godine, u jednim hrvatskim novinama izašao je baš članak o meni. Tekst je bio fin, ali slika nije. Jer ruku na srce, na njoj sam izgledala k'o bumbar pa eto, nisam htjela nikom reći o tom svom članku. #žensketragedije
Izignorirala sam otvaranje i čitanje i sheranje tog članka i nadala se da će što manje ljudi to pročitati. To ništa nije pomoglo jer su taj članak sherali i hercegovački portali. Juhu! Kad ono, poruka u inbox. Javlja se neka teta. Teta iz dijaspore, zamisli. Teta s Novog Zelanda. Ta divna, ali zbilja divna teta je pročitala kako dolazim u Novi Zeland pa ako mi što treba da se javim. Tako mi sto fotošopova i "debelih" fotografija!!!
Više sreće nego pameti - rekla bi meni moja prijateljica Sanja. Sreća prati hrabre - odgovorim ja njoj.
Time to say goodbye. Zgareb, par usputnih aerodroma i konačno- Auckland. Ta divna teta V. je organizirala sve po pitanju mog dočeka. Jedino sto sam trebala je pokupiti svoju prtljagu na aerodromu, a i na tom sam se dijelu sa prtljagama pogubila. Kad sam konačno vidjela gdje su moje stvari, do mene je došao policajac sa psom, malo su me njušili, malo prtljagu i onda mi se blago nasmijali, u stilu dobrodošla na Novi Zeland. Na aerodromu me čekao jedan mali čovjek, za glavu manji od mene. Stjuart Juznoafrikanac. Teta V. je organizirala svoju prijateljicu Oli da dođe po mene ali posto je Oli radila, organizirala je svog kolegu da dođe i odvede kod nje doma. Nisam nikog poznavala, ni tetu V, ni njenu prijateljicu Oli, niti ovog Stjuarta malog, niti sam znala sto me čeka ali imala sam super osjećaj. I bilo je dovoljno. Stju i ja smo krenuli prema automobilu. Na izlazu sa aerodroma prvo me zašamario hladni zrak jer je kod nas bilo ljeto a ovdje zima. Iako me teta V. upozoravala da ponesem dugih rukava i toplog presvlaka, tu sam zimu na Novom Zelandu zamišljala nekako toplom, Nakon one bure u Dalmaciji, sve je nekako toplo.
Stju pokazuje prema autu, otvaram vrata kad ono ispred mog mjesta- volan.
-Sh*t!- rekoh ja totalno smetnuvši sa se ovdje vozi lijevom stranom. Zbunjuje me to. Priznajem. Smotana sam po pitanju masu stvari pa i po pitanju vožnje lijevom stranom. Zadnji put sam na Cipru, gdje se isto vozi lijevom stranom iznajmila bicikl i krenula u razgledavanje Nicossie glavnom cestom. Kad sam došla do kružnog toka ušla sam u krivi smjer. -Jeb**i Europljani!, derali su se prolaznici iz auta. Nakon toga sam zaključila da je bilo kakvo vađenje međunarodne vozačke dozvole za Novi Zeland bacanje i vremena i novaca.
Na putu do kuće tete Oli imala sam osjećaj da ću poginut. Ne samo da je Stju vozio toliko sporo da bi kod nas dobio kaznu zbog prespore vožnje, već sam zbog te vožnje drugom stranom imala osjećaj da će se svaki auto iz suprotnog smjera zabit u nas jer smo u suprotnoj traci.
Stigavši do doma, tete Oli, još uvijek nije bilo ali me u stanu čekala večera- pile i salata.
To pile je bilo za Stjuarta i mene ali kad je Stju ušao u stan ja mu rekla hvala vam puno i pozdravila ga u stilu sad možete doma. Tako je jadni Stju ostao gladan, a pile je ostalo samo meni. Na zidu sam ugledala Pearl Jam poster i bilo mi je jasno da je Oli sigurno neka kul žena, jer je sve tako lijepo organizirala, pripremila mi večeru i plus sluša Pearl Jam. I onda je nakon pola sata došla i ispunila stan nevjerojatnom pozitivnom energijom. Znala sam, ima nešto u tim fanovima Pearl Jama.
Ujutro u 6 smo krenule za Taupo, bio je mrak i ja sam u dvorištu namirisala domaće gorke naranče i obrala pola stabla. Na putu do Taupa to sam jela, a Olja je pricala o Novozelađanima točnije Kiwijima. *Iako je Novi Zeland najjači izvoznik kivija, istoimeni naziv nisu dobili zbog voća već ptice kiwi koja je jedan od simbola ove zemlje. Oli Kiwije nije štedila. Prije sto i nešto godina Britanci su se naselili ovdje, Britanci su zapravo Kiwiji koji su preuzeli vlast nad ovdašnjim domorocima Maorima.
-Ne znaš 'ko je luđi -kaže Oli. Nije štedila ni Taupo, mjesto u koje dolazim i rekla je da su to svi seljaci i da ce mi biti sok nakon svijeta živjeti ovdje. Na putu prema mom novom domu zaustavljamo se u jednom mjestu, koje me vizualno podsjeća na Macolu, kupiti kavu i pri kupnji zaključim da je to neki sasvim drugi engleski i da ću ih vraga razumjeti. Kako god, kava je bila bolja nego u Macole.
Taupo, 3 i pol sata vožnje od Aucklanda, računaj po našim mjerilima 2, ali ovdje se ne vozi brze od 100 km na sat.
Dolazim kod te divne gospođe s fejsa koja ovdje živi s troje djece i mužem.
Par dana jet legla, ne mogu spavat i dižem se u šest i hodam gradom. Hladno je i kisa je. Ne hladno ko kod nas zimi, ali posto sam došla iz srca ljeta ovo je bio sok mom organizmu. Sada sam mislila da je bura u Dalmaciji mačji kašalj.
IVA U ZEMLJI CUDESA
Taupo ima 30 000 stanovnika i zove se kao i jezero uz koje se prostire. to je jezero ujedno i najveće u Novom Zelandu. Mene je podsjećalo na Ohrid, Kupres i Ljubuški. Eto, tako nekako.
TeTa V me dočekala ko da se znamo sto godina i ko da se isto toliko nismo vidjele. Ne kaže se uzalud da su naši ljudi najveći domaćini i teta V. je ovdje na kraju svijeta to još jednom potvrdila. Kod tete V. i njene obitelji bilo mi je ko kod moje rodbine u inozemstvu. Nemam puno rodbine vani kod kojih bih mogla otići jer su svi vise manje vezani za onaj hercegovački kamen ali eto, Bog ti nekako u životu pošalje drugu tetku i skroji je bas po tvojim mjerilima.
Odmah za vikend sam sa kćeri tete V. izasla vani. U Taupu imate tri kafića za izaći vani, Mulligans, Finns, Element. Prva dva su irski pubovi, a treći je bio neki đir za mlade. Kad kažem mlade mislim na one srednjoškolce i brucoše i taj kafić me neodoljivo podsjećao na Inside, kafić di sam provela pedeset posto svog srednjoškolskog školovanja.
U Finnsu je svirala glazba uživo, većinom rock stvari pa su me jako razveselili, glazbenim programom. Po tom pitanju kako je Oli navela ipak nisu bili seljaci. A onda sam počela snimati što se događa okolo. Bit ću grozna, znam, ali momci su bas bili krkani u lakiranim cipelama i majicama onim potkošulja djir. Krkani, pardon my french ali drugog opisa nema. Upadi su im sve samo nisu upadi i još jednom zaključih da mom selu bolje udvaraju počevši od Kiće koji mi je ostavio mrtvu mačku u paketu sa visibabama i pjesmom Sandija Cenova, pa do Jure koji je za mene krao šipke sladunce. Čast izuzetcima. Međusobno se gledaju i samo čekaju krivi pogled da se mogu potući. Žene isto tako. Nigdje nisam doživjela veću aktivnost Securitya ko ovdje. U jednoj običnoj večeri je znalo biti toliko bitki, k'o u Posušju na Gospijinu kad je najveća koncentracija ljudi u tom mjestu.
Jednom nam je prišao momak koji je na prvu djelovao simpatičan i kupile smo mu piće. U Taupu se ne časti k'o kod nas da okreneš nekom rundu. Nema toga. Kad je pitao nas sto pijemo i mi rekle vino, on nas je rekao da razmislimo o vodi. Da se razumijemo, nismo bilo pijane, pa nas je htio trijeznit, već je to gospodinu bilo previše.
-You are an idiot!- rekla mu je kćer tete V i tu je rečenicu prilikom naših izlazaka najčešće koristila.
Drugi vikend smo opet izašle vanka i već tada sam znala pola grada/sela. Prilazi mi momak, fin i pristojan. Glazbeni producent. Ajde, lijepo. Momak me pokušava impresionirati i pokazuje broj od nekog lika. Davši mu do znanja da ne znam tko je to on objašnjava da je to Will.i.am iz Black eyed peasa. E pa ne slušam ih i ne pratim da bi znala i članove benda. Ok. Nisam pala. Da mi je pokazao Thompsonov broj mislim da bi prije. Hayden je pričao da se trebam udat u NZ i riješiti papire. Sebe je indirektno nudio kao rješenje mojih papira/problema. Nisam mu mogla objasnit da je Hercegovkama san "prikucat" se na njemačke papire i tu je ljubav pukla i prije nego je počela.
Nakon tjedan krenula sam u potragu za poslom. Na prvom razgovoru za posao rekli su da mi ne mogu dati posao jer imam vremensko ograničenje s vizom.
Isprintala sam životopise i krenula po Taupu od restorana do restorana pa valjda ce negdje upaliti. Prvi restoran u koji sam ušla sa životopisom se zvao Steak House i u njihovim lokalnim novinama Taupo times sam vidjela da traže chefa pa sam odlučila tamo prvo pokusati.žena koja je bila u restoranu i kojoj sam dala CV nazvala me je vec nakon deset minuta da dođem nazad. Ja sam došla i povela sa sobom tetu V. da mi prevodi jer ja nisam nikako mogla razumjeti Kiwi/Taupo slang.
Pitala me da dođem na probu i ja sam pristala. Sutradan sam bila u restoranu. Došla sam pred curu koja je bila menadžerica i počela mucat od treme. Opralo me skroz. Uvela me u kuhinju. Tu su me pod svoju komandu preuzeli headchef Paul i souschef Mike koji mi je govorio što da radim i radila sam sve po njegovim nalozima. Paula nisam ništa razumjela već iz trećeg puta razumjela bih par rijeci pa bi slozila recenicu u svojoj glavi. Mikea sam razumjela i tu sam večer odradila poprilično dobro, dovoljno dobro da sam znala da ce mi ponuditi posao. Na kraju večeri Paul mi je nešto rekao ali ja ga nisam razumjela. -Aha ok, kimnem ja glavom glumeći da sam ga skužila. Tamo je bio jedan Indijac koji je prao suđe.
-Oprosti, što mi je rekao chef?- pitam zbunjeno
-Da dođeš sutra u tri -reče Indijac s upitnikom iznad glave. Ali, kunem se tog Paula nisam ništa mogla razumjeti. Sutradan sam došla na razgovor o poslu i uvjetima . Gazdarica restorana zvala se Anette i punudila mi je jako dobre uvjete. Sasvim dobre za jedan početak. -Javit ću vam se, jer imam još par razgovora u par restorana. Lažem, nisam imala vise nikakve razgovore. Steak House je bio prvi restoran i nije mi se vise dalo ni tražiti, ali nisam htjela pristati odmah cisto neka ona pomisli da sam ja neki kul chef koji ima izbora k'o u priči. Istina je bila da nisam imala izbora. Anette mi je rekla da joj javim što prije jer ona ima još par chefova što ce doći na probu. Gledam ja nju i ona mene i lažemo se. Nit' sam ja imala izbora, nit' je ona imala chefova.
Nakon par dana nazvala sam Anette i rekla da sam odlučila prihvatit ponudu. Zapravo, zbunjena njihovim slangom, dala sam mobitel kćeri tete V. i zamolila je da ona obavi poziv jer ja još uvijek ne mogu skužiti Anette što prica. I tako je kćer tete V., predstavljajući se kao ja, dogovorila moj posao.
ŠTO SE TO KUHA U DOWN UNDERU…
Steak House. Tu je počela moja novozelandska karijera. Gastronomija Taupa nije bila na nekoj visokoj razini. Ako bi Auckland bio Zagreb, onda bi Taupo bio Kupres/Ohrid/Ljubuški. Kupres jer je i ljeti hladno i priroda podsjeća na ta kraj, Ohrid zbog jezera. A Ljubuški zbog veličine grada i mentalnog sklopa njihovih građana. (čast svim mojim Ljubušacima koji ce razumjeti sto sam htjela reći.) Tako i gastronomija. Taupo je bilo turističko mjesto koje je zbog okolnih i okolnih skijališta bio turistička atrakcija zimi i zbog jezera, svih aktivnosti na vodi, irona mana i drugi sportskih utrka atrakcija ljeti. S druge strane jezera nalazi se lanac vulkana čiji se kadrovi nalaze u Gospodaru prstenova i atrakcija je tijekom cijele godine. Taupo je imao prekrasnu prirodu. I to je ono u čemu sam uistinu uživala. Sto se tiče hrane, tu nisam uživala. Ne da su imali lose namirnice, jer priroda je toliko očuvana da i namirnice moraju biti dobre, ali njima je u praksi da sve to isprže, preprže, uvaljaju u brašno, pa opet malo prže, pa malo tomato sosa (ne ketchapa vec tomato sosa) i gravy umaka i super. Imaš delikatesu. Tako je bilo i u kuhinji. Iako se restoran zvao Steak House i nudio super steakove, koji su mene zbunjivali jer se ja u tu mesinu pretjerano ne kužim, bilo je tu i ostalih izvedenica internacionalnih jela. Način njihovog kuhanja bio je drukčiji od mog jer ulje i sećer nisu štedili apsolutno u ničemu. Sećera u svemu. i u najobičnijoj salati. A onda tamo u kutu sa začinima vidjela sam nešto plavo. Bila je to Vegeta. Iako je ne koristim jer nije zdrava, ovdje na kraju svijeta bila sam sretna sto je vidim. Moja prijateljica Vegeta i ja skupa na kraju svijeta. Pohvalila sam se da je Vegeta iz moje zemlje. Mislim da je samo Paul od mojih radnih kolega znao gdje je Hrvatska, ostali su se pretvarali da znaju ali pojma nisu imali. Kiwijima, ovim u Taupu Novi Zeland je centar svijeta, a Australija im je Amerika. Većina mojih kolega nije nikad maknula iz Novog Zelanda, a oni koji su se manknuli bili su u Australiji. Ali dobro nije ni jeftino maknut se s ovog otoka. Kad bolje razmislim pa i Jure iz mog sela se nasekirao nakon posjeta Parizu i rekao da ga je Pariz tako "oder'o" da se mog'o u La Martini sredit i da neće više tako putovati. Svaka budala ima svoje veselje pa tako Jure konje na majici a ja pečate u putovnici.
Greg vlasnik, muž od Anette pitao me je li tamo kod nas još ima rata. Odgovorila sam da nema iako se u Hrvatskoj odvijao predizborni rat koji svijet nije vidio. Pošto mu nisam mogla objasnit k'o su Božo, Tomo i Zoki rekla sam da je to jako sigurna i stabilna zemlja. Sto ću, morala sam malo popraviti sliku svoje zemlje, cisto da ne misli da je Novi Zeland najidealnija zemlja na svijetu. Još jednom sam shvatila da sam opet najbolji promotor Hrvatske/Utopije. Po pitanju Hrvatske ja sam k'o mater koja na želi priznat da joj dijete pusi marihuanu iako cijelo selo o tome prica. Eto, takva sam. Zadnji put u Meksiku sam toliko pretjerala sa Hrvatskom da je moj cimer Meksikanac došao u Hrvatsku jer je imao potencijalni sezonski posao i da bi mu nakon silne procedure sa svime rekli da ipak ništa jer ne može dobit radnu dozvolu. Znam, grozno. Iz cijele price, zaključila sam ako mi ikad propadne kulinarska karijera, posao u HTZ-u mi ne gine.
Steak House je postao moj svijet i sve sto mi se događalo u Novom Zelandu događalo se ovdje. Paul, glavni chef je bio prgav i durio se na cijeli svijet. Jedan dan je bio veseo drugi dan ljut da ni s kime ne priča. Bio je k'o vrijeme u Taupu jer ovdje su se godišnja doba mijenjala osam puta dnevno. Tako i raspoloženje mog chefa. Mike je bio mladi Kiwi alkoholičar kojem je jedini smisao u životu bio napit se. Svaki bi se dan, kad bi pravio pivsko tijesto za fish&chips, sakrio i "eksirao" pola litra piva i nakon toga uredno podrignuo. Osim njih u kuhinji je bio još jedan dečko - Hyden. S njim sam kliknula odmah jer je bio veseljak. Hayden je pričao i samo pričao. Dugo u životu nisam vidjela da netko može toliko pričati. Hyden je bio moj vršnjak imao je ženu i kćer i to mu je bio zadnju mjesec u Steak Houseu. Ja sam ga trebala zamijeniti. Selio se u Australiju jer je rekao da želi zaraditi vise novca kako bi svojoj obitelji osigurao fin život. Hyden kao i većina Kiwija ide u Australiju jer im život tamo bolji i veći novac prije se "okrene" u Australiji nego u NZ. Rekao je da želi biti fitnes trener. Iznenadio me jer on nije izgledao kao neki dečko koji trenira i pazi na liniju. Naravno da mu to nisam rekla, ali je Hyden objasnio da je sad počeo trenirat i dok se ne usavrši da će biti kuhar, a onda će biti fitness trener. Svaki dan je pričao o proteinima. To nam je bila zajednička tema jer sam se pripremala za polumaraton u Aucklandu, i u svoju prehranu ubacila proteine okusa karamela. Radnju di sam kupila proteine mi je preporučio naravno Hayde.
-Danas sam radio ramena, opipaj!- Hayden bi mi stavio ruku na rame da opipam. Paul je bio lud na tu njegovu priču i uhvatila bi ga često da koluta očima. Ali Hayden je imao san. Podsjećao me na Josepha The Naturala koji se sa svojim video uratkom "Belive" proslavio ne samo u Ljubuškom, vjerojatno i šire jer je u kratkom vremenu izdefinirao svoje tijelo i misiće do te mjere da bi u Arnold pozavidio. Joseph je rekao: -If i want to be a fuc*in president i will be! But i don't want that sh*t. Tako i Hayden, krenuo je Josephovim stopama i kroz mjesec dana vidjeli su se rezultati njegovog rada. Hyden je sanjao i živio svoj san. Počela sam i ja. Onaj dan kad je Anette usla u kuhinju i ponudila mi mjesto pastry chefa. Da sam mogla probit plafon od sreće, probila bi. Sreću čine male stvari, meni je sreća bila u kolačima, Hydenu u proteinima. Znam, to je k'o da ti u Ljubuškom ponude mjesto pastry chefa, ali svejedno, znala sam da treba od nekud početi. I dok su se u Steak Houseu pekle mesine i fish and chips, i dok se Paul durio, Mike kriomice pio, a Hyden pricao o proteinima, u kutu kuhinje počeli su se širiti slatki mirisi i stvarati neka nova jela i priče. #Nekajedukolace I tako i bi.
Ova put nije bilo vise sreće nego pameti. No svejedno, sreća prati hrabre.
Ivana Čuljak / Bolji Ljubuški
