Udružene jedna uz drugu stvorile su živi organizam, bespomoćno zarobljen unutar majčine utrobe, te na neodređeno vrijeme ovisan o stvarima na koje njegova volja ne može utjecati. Svojom voljom nije postao ona jedna stanica niti je izabrao vlasnika zatvora koji ga je okruživao onih devet mjeseci. Nije mogao birati oca, bake i djedove, susjede niti sve stvari koje će ga okruživati onog dana kad se oslobodi. I onda je jednog jutra osjetio silnu potrebu da izađe vani. Rodio se u najsmiješnije vrijeme. Europom su odzvanjali zvuci pada željezne zavjese. Do njegovih ušiju nažalost ta divna pjesma nije došla. Osim majčine pjesme, on je mogao čuti pljesak na političkim skupovima, zveckanje oružja po kasarnama i veličanje demokracije koja nam je u to vrijeme kucala na vrata. I onda muk! Osim povremenih zvukova sirena i galame baba koje bi kod njegove čatrnje dolazile prati suđe za vrijeme nestašice vode, nije uspio čuti ništa. Nije čuo zvuk kad je stari zatvarao vrata kuće odlazivši na ratište, dok su isto vrijeme njegove „kolege“ po tvornicama i uredima stvarali buduća carstva. Od zvuka onog propalog stojadina koji ga je kao stoku prevozio u Bašku Vodu u izbjeglište nije uspio čuti kako su neki ljudi, koje će mrziti 23 godine kasnije, iz istih kragujevačkih mašina u kojima je on spašavao živu glavu, ulazili u fotelje. Jednako pismeni kao i on tada, na sebe su preuzeli „svetu“ odgovornost, te iz njegovih i usta tisuće njemu sličnih, dan po dan uzimali poslijednju koricu kruha.
Na imaginarnom kalendaru brojio je dane i svakom crticom koju bi ugravirao u isti postajao sve svjesniji cirkusa u kojem živi. Majčinu pjesmu godinama su zamjenili čupavi Amerikanci i Britanci, a umjesto zveckanja oružja dobio je audio i video priloge sjednica općine, županije, parlamenta i vlade. Mnogo tiše ali podjednako ubitačno. I taman kad je pomislio da je to jedina vjetrenjača s kojom mora u boj, otvorio je oči malo više nego su ga učili, te shvatio da su oni njegovi nepismeni tutori s kojima se do sad borio, mikroskopski organizmi u usporedbi s ovima s kojima tek ide u rat. Od ovih ne možeš bježati. Stvorili su sustav u kojem njemu i sličnima ne uzimaju koricu kruha, nego kidaju cijelu ruku. Onda ti to i naplate. I primoraju da budeš sretan što su ti ostavili drugu ruku iz koje ćeš im već sutra morat davati. Ili će ti ponovo oteti. Za sitnu protuuslugu tvojim nepismenim tutorima daju na potpis papir kojim kupuju zrak kojim dišeš, vodu koju piješ, hranu koju jedeš, cestu kojom se voziš i kuću u kojoj živiš. Onima koji ne potpišu bojnim avionima dođu i uvedu demokraciju. Dok ti serviraju svoju istinu, preko svojih kanala obrazovanja, i dok se ti boriš da sutra ujutro umoran, ali živ, otvoriš oči i svojim radom svog gazdu učiniš još bogatijim, oni rade na planu da poželiš ponovo pobjeći u onaj zavor u kojem si boravio devet mjeseci. Rade sve da poželiš ponovo biti ona jedna stanica. Mala i nevidljva. Bespotrebna i sama sebi nedostatna...
Gonzo Anjou