Priznajem, i ja ponekad pobjegnem od stvarnosti. Ne zato što mislim da će se problem riješiti sam od sebe i da će moja stvarnost postati drukčija zbog mene. Moj razlog je – odmoriti od stvarnosti uživajući u nekoj drugoj stvarnosti. Stvarnost je, zapravo, ono što ja kreiram. Stvaram. I, zamisli, time sudjelujem na božanskom planu stvaranja. On je Stvoritelj, a ja su-stvoritelj. Jaka je to zadaća i težak zadatak. Uvijek su mi na pameti one pripreme koje prolaze sportaši, ali i one pripreme koje prolaze pripadnici specijalnih postrojbi, osobito oni koji su zaduženi za čuvanje tuđe sigurnosti i tuđih života. To su pripreme i vježbe koje ne može proći svatko. Izvlače ono najbolje iz tebe. Božji zadatak je su-stvarati. Biti s Njim. Biti Njegov partner. Raditi sa svojim povjerenim talentima.
Sveti Franjo Asiški je znao reći: Braćo, započnimo ispočetka, jer smo dosad ništa ili malo napravili. To mi često proleti kroz glavu. Potrebno je vraćati se stalno na početak. Na izvor. Na onaj principium gdje je Bog. U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Uvijek krenuti od Njega koji nas poučava što i kako činiti. Kako živjeti u svojoj stvarnosti. Kako se ponašati. Kako svijetliti u ovome svijetu gdje On sam nije bio baš najradosnije primljen. Sjetimo se zatvorenih prenoćišta, grube Njegove prve postelje, ali i križa, trnja, bičevanja… Ovaj mu svijet nije baš pokazao ono najbolje od sebe. Pokazujem li ja ono najbolje od sebe? Ili mislim da još ima vremena i tješim se da je Isus bio i prošao, priča koja se tiče nekoga drugoga? E, to je nešto što zahtjeva odgovor. Tiče li se Isus mene?
Baš se divim Petrovom opisu Isusa Krista. Kaže Petar da je On prošao zemljom čineći dobro. To mi je čak i više nego dovoljno. Za biti kristolik, tj. sličiti Kristu, potrebno se zadubiti u Njegov lik. A On je prošao zemljom čineći dobro. I kako je divno biti mu sličan. I još divnije je kad shvatiš da si se udaljio od Njega i zaželiš Mu se iznova opet približiti – vratiti se na početak, započeti iznova. Kako je divno zaželjeti se Boga i zaželjeti sličiti mu. Vraćati mu se sve više i više iznova. Kako je divno prizvati Ga u svoju stvarnost i doživjeti Ga svojim odmorom. Zaštitom. Utočištem. Skloništem. Prijateljem. Onim koji je blizu. Ocem. Abba, kako reče Isus. On s Ocem ima poseban odnos i za Oca ima posebnu riječ – Abba. A to znači – Tata… A to znači ljubav…
Isus je prošao zemljom čineći dobro. Odlika svetih ljudi. Čine dobro. Iako se možda ni ne čuje za njih, nisu u novinama, na portalima i na vijestima. Oni jednostavno čine dobro. I donose i unose blagoslov gdje god da jesu. I ne traže ništa zauzvrat. Ne nadimaju se. Nisu nepristojni. Ne traže svoje. Oni žive Hvalospjev ljubavi. I opet, kako je samo divno zaželjeti se biti dobar. Osjetiti potrebu biti dobar. Nevezano za Božić i nove godine. Jednostavno, osjetiti potrebu i poziv, činiti dobro. Pa, učini to dobro i budi Mu sličan. Budi kristolik. Budi nalik na Krista. Budi čovjek koji se pretvara u molitvu, poput svetog Franje Asiškog. A sve to nije neka nejasna filozofija, nego jednostavno kršćanstvo, biti kršćanin…
Fra Željko Barbarić/ABCportal.info
