- Ideja da ću ići van postojala je još od osnovne škole, rekla je Marija Pejčinović Burić. Željela je otići u Pariz.
– Iz perspekrive Klobuka mogla sam samo željeti to napraviti, nisam tada znala kako to napraviti, kako doći do Pariza. Ali znala sam da ću studirati. Moji roditelji, oboje prosvjetari, su uz rad završili još jedan fakultet i tada je bilo jasno da ću i ja studirati i doći u Zagreb.
Što se tiče dijela oko odlaska u Pariz kako bi usavršila francuski jezik, Pejčinović Burić ističe kako je u taj jezik bila zaljubljena, a možda je na to, kaže, utjecala i njezina profesorica.
– Mislim da vas uvijek netko uzme pod ruku i prepozna. Ja sam imala više takvih.
Bila je odličan učenik i voljela je školu.
– To je bio samo moj posao, nikad nitko nije znao ni što ni kako radim. Za mene je učenje išlo puno dalje, bila sam u svim aktivnostima, od sporta do knjižničarskih aktivnosti. Jedino su knjige bile prozor u svijet, televizija u jednom malom dijelu. Otišla sam u knjižničarsku sekciju da bih vidjela koje sve knjige postoje.
Pejčinović Burić je završila dva razreda u jednoj godini, sedmi i osmi. Sedmi je redovno pohađala, a za osmi je po završetku prethodnog samo polagala sve predmete. Uz to, bila je među dvoje najmlađih u razredu jer je krenula ranije u školu. Te dvije godine bile su “jocker” jer je znala da neće ništa izgubiti u odnosu na svoju generaciju.
– Velika je prednost kad ste mladi jer ne vidite puno toga, jer vas nosi taj san. Na dan kad sam diplomirala sam odlučila pronaći kolege da ih počastim. Moja prijateljica Sonja je znala za moj san i pitala i kad ideš u Pariz, i onda je rekla znaš imam tetu Mariju i strica Josipa. Nije bilo mobitela, otišle smo u Jurišićevu zvati tetu Mariju…
Tako je Pejčinović Burić dogovorila put u Pariz i pronašla obitelj koja će ju primiti.
– Došla sam roditeljima reći da sam kupila kartu i idem u Pariz. Ocu nije bilo svejedno i postavio mi je tisuću i jedno pitanje. Rekla sam mu ja sam punoljetna i samo sam došla po tvoj blagoslov. Nije se protivio nego se brinuo.
Osim u Francuskoj, Pejčinović Burić bila je i u Engleskoj. Jedna od njih je bila obitelj Ecclestone. Ondje je čuvala djecu.
– Ovdje sam bila u poslu i bila posvećena čuvanju djece. Nisam imala vremena za učenje.
Boravila je i u obiteljima bankara, brokera…
– Bilo je poučno živjeti uz tada tako nezamislivo bogate ljude i izvući svoj stav o životu. Moja obitelj je bila samozatajna. Imala sam sreću rasti uz roditelje koji su bili skromni, pošteni ali intelektualno jaki. Što se tiče ponašanja, bilo kakva arognacija je bila nepoželjna, uvijek se puno razgovaralo. Ovo što sam imala u Parizu, je obitelj koja je bila bogata, ali su odlučili živjeti na jednostavan način. Kod njih sam nastavila učiti ono što sam ponijela od kuće.
Marija voli kuhati i da ju je put drugačije vodio vjerojatno bi kaže tada poželjela biti vrhunska kuharica, a rukomet je posebna ljubav.
Ona je u svom filmu, a njezin film se zove život je lijep, ona je učinila sve da isprovocira uspjeh i ne možemo reći da joj se dogodio, nego ga je zasluženo dobila, tako o njoj govore oni koji ju poznaju cijeli život i njezini najbliži suradnici.
Pejčinović Burić zaključuje kako su energija i posvećen rad nužni za rezultate. Ne znam nikoga, kaže, tko je postigao rezultate, a da je radio prosječno.
Sada, kada je postala glavna tajnica Vijeća Europe, živjet će na dvije adrese, između Strasbourga i Zagreba.
Emisiju pogledajte OVDJE.
HRT.hr
