Humački gvardijan fra Dario Dodig se u svojoj propovijedi osvrnuo na to koje su ključne stvari koje nam je sv. Franjo ostavio kao zalog duhovnog života.

„Ja bih se osvrnuo samo na četiri stvari, četiri točke, čak bih rekao četiri stepenice za duhovni život. Najprije bih započeo onim svetim riječima iz Evanđelja, koje Isus izgovara, a to su riječi: „Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malima.“. Baš ova riječ, jedna riječ koja je tako važna za današnje vrijeme je na kraju ove rečenice, a to je malenost. Sveti Franjo je čuo ovu riječ, uzeo ovu riječ iz Evanđelja, koja ga je tako nadahnula da ju je stavio kao potpis svoga života. Malenost, manji brat. Naš ljudski život, naše tijelo, ovo tjelesno, ovo kvarljivo, ovaj naš svijet koji mi živimo ne govori nam tako. Uvijek se teži prema nečemu višemu, većemu. Želi se gospodariti čovjekom, gospodariti prirodom… Danas onaj grijeh, sotona, onaj istočni grijeh, taj se na čovjeka vuče posve suprotno od ovoga svetoga Evanđelja, od ove riječi Božje, od onoga što je sveti Franjo slijedio, vuče se kroz oholost. Kad bismo više udisali ovoga Franjina duha! Možemo vidjeti da je Franjo želio biti manji. Kada bismo ovo ponavljali kao molitvu, kao jedan vapaj u životu, kao jedan zaziv Gospodinu, „malen, malenost“, vjerujem da bi naši odnosi u obitelji, u društvu, jedni s drugima, bili pravi, naša komunikacija bila bi prava. Zato nam Franjo kroz svoj život nudi kao lijek; Čovječe kršćanine, uzmi malenost, budi malen, slijedi Krista!“.

Druga stvar je križ. Franjo je obilježen križem Isusovim. Franjo je odgovorio na Isusove riječi iz svetoga Evanđelja; „Tko želi biti moj učenik, neka uzme svakog dana svoj križ i neka ide za mnom.“. A kako se mi ponašamo! U svakoj našoj kući križ visi na centralnom mjestu, mi se čak i dičimo križem našeg Gospodina Isusa Krista, a onda kada nas križ zadesi, kad nas patnja, trpljenje, bol zadesi, kako se ponašamo! Jesmo li spremni to prihvatiti ili tražimo sve moguće načine kako pobjeći od križa svojega? Franjo je najbolji primjer, on je molio u svome životu; „Gospodine, daj mi barem malo tvoje muke da je preuzmem na sebe.“ .To mi trebamo živjeti. Kada bismo tako činili u životu, ne bi bilo gorčine, ne bi bilo tjeskobe, ne bi bilo napadaja.“.

Treća točka, treća stepenica je život po Evanđelju. Franjo nakon svoga obraćenja, dolazi u crkvu, sluša riječ Božju, a potom ulazi u sakristiju i moli svećenika da mu još jednom pročita sv. Evanđelje. Svećenik to čini s čuđenjem, a Franjo kaže; „To je ono što od mene Gospodin traži, ja ću to živjeti.". Koliko mi puta na svetoj misi slušamo riječ Božju, a što od nje ostane. Što smo upamtili, što smo pretočili u život? Je li ta riječ Božja, koju slušamo, koju čitamo, s kojom se družimo, je li ušla u život naš? Zato sveti Franjo poziva kao pravilo svoga života živjeti Evanđelje, živjeti Evanđelje Isusa Krista.

Četvrta stepenica je ono što je sv. Franjo zapisao nakon svoga obraćenja. Napisao je; „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.". Naše je, kao u ovoj priči, neka se ugledamo da se do kraja ostvarimo u životu svetog Franje", kazao je Dodig. 

Uz molitveni program, sinoć je na Humcu upriličeno i predstavljanje filma „Svjedok kulture i vjere", koji govori o značenju i povijesti humačkog svetišta u životu crkve u Hercegovini.

Ivan Herceg / Radio Ljubuški