Pojasnite našim čitateljima - što je samoozljeđivanje?

Samoozljeđivanje se odnosi na postupke kojima činimo zlo sami sebi. Najčešće metode kojima ljudi pribjegavaju su rezanje ili nanošenje opeklina, čupanje kose, udaranje dijelova tijela, kao i trovanje.

Postoji više uzroka koji dovode do samoozljeđivanja. O čemu se točno radi?

Nekada razlozi mogu biti anksioznost, stres i depresija. Gubitak kontrole je jedan od uzroka, a nanošenjem boli ljudi stječu dojam da „kontroliraju svoj život“. Neki se kažnjavaju zbog osjećaja krivnje koji nose, a osobe koje se osjećaju tupo i isprazno samoozljeđuju se kako bi osjetile barem nešto pa makar to bila i bol. Uzroci nisu isti, ali svima im je zajedničko jedno - nanošenjem tjelesne boli ljudi se pokušavaju nositi s emocionalnim teškoćama. Psihološko objašnjenje glasi: kada se netko namjerno ozljeđuje, „smanjuje“ bol, stres i sve negativne emocije s kojima se bori. Ako je osoba jako nesretna i tužna, rezanjem odvlači vlastitu pozornost s loših emocija i fokusira se na tjelesnu bol.

Ivona Šimunović, psihoterapeutkinja i savjetnica u radu s ljudskim resursima

Jesu li osobe sklone samoozljeđivanju suicidalne?

Najkraći odgovor je – ne. Osobe koje se režu najčešće nisu sklone samoubojstvu, no one koje su suicidalne su sklone samoozljeđivanju. Moguće je da je osoba koja se ozljeđuje suicidalna, ali izglednije je da nije.

Za razliku od dječaka, ovoj „metodi“ su sklonije djevojčice. Zašto?

Jedna teorija to objašnjava na način da su djevojke odgajane kako bi svoje strahove i ljutnju zadržale u sebi, dok su dečki naučeni izbaciti te negativne osjećaje kroz, primjerice, nasilje. Iako se djevojke češće samoozljeđuju, ne znači da nema dječaka koji su skloni takvom ponašanju.

Moja prijateljica se samoozljeđuje. Što trebam učiniti?

Budi uz nju, pokaži joj razumijevanje i ljubav. Pokušaj shvatiti razloge zbog kojih to radi i razgovarati s njom.

Sklona sam samoozljeđivanju. Kako mogu riješiti ovaj problem?

Prvo što trebaš shvatiti jest da te to ne čini luđakinjom. Mnogo ljudi se samoozljeđuje, samo što rijetko tko o tome priča. Ako se režeš ili na neki drugi način nanosiš bol, u tebi se vjerojatno skupilo mnogo stvari koje te muče i opterećuju, stoga bi trebala popričati s nekim o tome. Tvoja doktorica dat će ti uputnicu za posjet psihijatru ili psihologu, nakon što joj povjeriš problem. Ako ti je neugodno reći roditeljima o čemu se radi, nemoj im otkriti previše detalja. Kaži kako se osjećaš loše i da bi željela razgovarati sa stručnom osobom. Sigurni smo da će poštovati tvoju želju. Ipak su oni tvoji roditelji, vole te najviše na svijetu i tvoje zdravlje ima je na prvom mjestu. Također, na internetu možeš pronaći grupe podrške i pročitati iskustva ljudi koji su suočeni sa sličnim problemima, a blogove na kojima potiču ovakvo ponašanje - izbjegavaj.

Može li se oduprijeti želji za samoozljeđivanjem?

Slušajte glazbu, zaplešite, vježbajte… Namjestite zvonjavu alarma na mobitelu za 10 minuta. Ako za to vrijeme ne prođe želja za samoozljeđivanjem, pokušajte ponovno. Još jedan od načina za obranu od poriva za samoozljeđivanjem jest vođenje dnevnika, a najvažniji od svega je razgovor sa stručnom osobom.

Postoji nešto što se zove „projekt leptira“. Pravila su sljedeća: kad osjetiš potrebu za samoozljeđivanjem, uzmi flomaster ili kemijsku olovku i nacrtaj leptirića na ruci, daj ime leptiru, nemoj se samoozljeđivati dok god leptir postoji na tvojoj koži, leptir mora sam izblijedjeti, druge ih osobe mogu crtati po tebi, docrtajte ih kad god želite… U istraživanju koje je provela American Psychological Association ove godine, 27% adolescenata priznalo je kako su protekle školske godine bili pod velikim stresom. Nedavno istraživanje s fakulteta King’s College iz Londona pokazalo je kako je jedan od 12 adolescenata posegnuo za samoozljeđivanjem (rezanjem), kao metodom rješavanja stresa i problema, a radi se većinom o djevojkama.

Zašto se ovo destruktivno ponašanje široko rasprostranilo? Na koji način trebaju reagirati roditelji?

Problem sa samoozljeđivanjem taj je što nudi samo privremeno rješenje, koje je i opasno. Odvraća vam pozornost od onoga što zaista osjećate, no zapravo se ne suočavate s istinskim problemima koji vas muče. Navest ću jedan primjer s kojim sam se susrela.

Za 14-godišnju Mariju nema stresnije stvari od promjene. Prelazak iz osnovne u privatnu srednju školu promijenio je njezin život.

“Sve je postalo tako teško i zbunjujuće da me jednostavno gurnulo preko ruba”, prisjeća se dana kad se prvi put porezala. Nakon nekog vremena počela se ozljeđivati svaki dan.

“Bilo mi je dosta te boli i stresa u svojoj glavi. Kada bih osjetila tjelesnu bol, sve bi to nestalo. Znala sam da se ne radi o dobrom rješenju, ali osjećala sam kako je stres koji proživljavam gori od štete koju nanosim rezanjem“, kazala je.

Dragi roditelji, pratite sadržaje i video igrice na internetu koje vaša djeca koriste! Samoozljeđivanje djeteta, napomenut ću za kraj, velika je poruka za roditelje i njihov odgoj. Adolescent se ne odgaja s 10, 13 ili 15 godina, već od rođenja. To o vama, kao roditeljima, šalje poruku kako u djetetu niste izgradili samopouzdanje i kvalitetnu sliku o sebi. Razmislite i o tome kakva klima vlada u vašoj obitelji. Djeca se teško nose s lošim roditeljskim odnosima, konstantnim svađama, prepirkama, vrijeđanjima... Preispitajte prvo sebe kao roditelja, a onda porazgovarajte sa svojim djetetom. Ponudite mu osjećaj važnosti, doživljenosti i razumijevanja. Spriječite ga da učini nešto loše, a ako to i učini, skupa potražite stručnu pomoć.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa