To radimo prilično često - svoje nesvjesne paketiće predajemo drugima - i zato možemo reći da je to normalno, ljudski. Osim kada su projekcije izrazito snažne, pa ne samo da kompliciraju odnose, već uništavaju i jednu i drugu stranu, i "projektore" i "platna". 

Projekcija je, zapravo, obrambeni mehanizam. Kako bismo se obranili od neugodnih impulsa, negiramo njihovo postojanje u sebi i pripisujemo ih drugima. To donosi privremeno rasterećenje, ali pod cijenu odmaka od realnosti. Na ovaj način stupamo u odnos s odbačenim dijelom sebe, ali na sigurnoj udaljenosti, bez osjećaja srama ili straha od kazne. Dio sebe koji projiciramo u drugoga (primjerice, nemoćnog sebe koji strahuje da će ga drugi vidjeti nesposobnim ili, recimo, nevjernog sebe koji strahuje da će ga drugi vidjeti nemoralnim) nikada nije izgubljen. Ne možemo ga projicirati u nekoga i tako ga se riješiti, iako nesvjesno upravo to pokušavamo.

Odbacivanje dijela sebe unutra ostavlja bol i prazninu koja stalno podsjeća da nešto nije u redu. Druga osoba je naše ogledalo kako bismo mogli vidjeti naše mane s mudrošću. Trebali bismo smatrati osobu koja otkriva naše nedostatke kao nekoga tko iskopava skriveno bogatstvo u nama kojega mi nismo svjesni. Spoznajom postojanja naših nedostataka mi se možemo poboljšati. Poboljšavanje sebe je stalan put ka savršenstvu koje je cilj u našem životu. Samim prevazilaženjem slabosti možemo kultivirati plemenite kvalitete skrivene duboko u našem podsvjesnom umu.

Vaše misli stvaraju svijet na koji reagirate. Svijet ne postoji neovisno od nas, svijet je samo ogledalo u kojem ponekad vidite odraz lažne osobnosti. Ako osjetite kako vas lažna osobnost uvlači u poistovjećenje, napravite odmak i sjetite su da su ona i njen svijet samo kreacija vaših misli.

Svi mi trebamo duhovno rasti do te mjere da se vrijednosti, kvalitete, jedinstvenost i talenti oslobode i očituju iznutra kao rezultat našeg duhovnog dostignuća. Svi trebamo povremeno očistiti ogledalo i pročistiti svoje srce.

Današnja vremena odvlače čovjeka od te biti. Odvlači ga se u smjeru da je "paket" sačinjen od vanjske važnosti: izgleda, materijalnih dobara, poslovnog statusa, pozicije, koji je došao na svijet da to sve stekne, a na kraju to sve svijetu i ostavi.

Gdje je duša u ovoj priči? Jedina koju ćemo odnijeti svi jednog dana sa sobom, a njen trag samo ostaviti tu na zemlji. Upitajmo se kakav želimo da taj trag bude, jer ne smijemo zaboraviti da iza nas koračaju naša djeca. Kakav im put želite? Odgovor, dragi čitatelji, ostavljam vama. 

Piše: Ivona Šimunović / psihoterapeutkinja i savjetnica u radu s ljudskim resursima / Bolji Ljubuški