Jednom takvom - istodobno i lijepom i tužnom događaju, svjedočili smo u hospiciju u Ljubuškom.
Hospicij je mjesto, zdravstvena ustanova, u kojoj utočište nalaze ljudi oboljeli od neizlječivih bolesti, za koje se zna da se ne mogu izliječiti i da će nakon nekog vremena napustiti ovaj svijet.
Takva sudbina zadesila je i 83-godišnju baku Vinku Alilović iz ljubuškog sela Hrašljani. Oboljela je od demencije, to je njezina osnovna bolest, ali i psihoorganskog sindroma i nemogućnosti samostalnog hranjenja. Hrani se preko nazogastrične sonde, cjevčice koja ide kroz nos, ulazi u želudac i tako prima kašastu hranu, vodu i lijekove.
- Tu postoji preklapanje sa sindromima Alzheimerove bolesti, kod bolesnika postupno dolazi do gubitka moždanih funkcija, nije više u stanju svijesti, nalazi se u soporozno-komatoznom stanju.To znači da je bolesnik kao u dubokom snu i reagira ponekad samo na jake podražaje. Može se dogoditi da je zovnete imenom i ona će otvoriti oči, ali ne govori, ne komunicira i zbog toga je štićenica hospicija. Sad je razmjerno stabilno, ali dugoročne prognoze nisu dobre, ona postupno kopni, međutim, ovdje je cilj kvaliteta života u bolesti. U hospiciju ima kvalitetniju njegu nego kući, redovito se hrani, redovito se okupa, ima svu njegu i skrb koja joj je potrebna - objašnjava dermatolog dr. Mile Pilatić.
Dr. Pilatić i još dvojica kolega iz Doma zdravlja Ljubuški - internisti dr. Zlatko Matić i dr. Josip Alilović, te 11 medicinskih sestara, fizioterapeut i dvije spremačice, skrbe o bolesnicima u hospiciju.
Ali, Vinka nije sama, nije ostavljena i zaboravljena u svojoj teškoj bolesti i nemoći. Nad njom brižno bdije njezin životni pratitelj, najvažnija osoba u životu, onaj koji je nekoliko decenija proveo i proživio s njom, njezin suprug Blago.
- Dođem svaki dan i budem s njom po dva, tri sata. Uz nju se odmorim, kod kuće i danju i noću mislim na nju kako joj je. Kad ne bih došao jedan dan, ne bih mogao zaspati, bilo bi mi kao da nisam tjedan dana dolazio. Inače se probudim oko jedan sat, što ću, imam desetak, petnaest duhovnih knjižica i čitam. Ovdje pričam s njom kao da razgovaramo kao nekad, pa ako Bog da, da ona to razumije... Nekad mi otvori oči, kao da mi hoće nešto reći. Nije nitko bio ljepši od nje, bila mi je prva ljubav, zakleo sam se Bogu i njoj, tako je bilo i ostat će tako. Sad je volim više nego prije, žao mi ju je - priča tihim i blagim glasom Blago, a bistre staračke oči se na trenutak orose.
Ima 85 godina, dvije godine je stariji od svoje Vinke, dobro se drži, još sigurno vozi svoga golfa "dvicu". Imaju troje djece, šestero unučadi i troje praunučadi, no sad sam živi u kući. Svaki dan pokraj Vinke moli krunicu, ne samo jednu, za Vinku i sve bolesnike u hospiciju, da providi s njom i s njima onako kako je volja Njegova.
- Dedo Vinko dolazi doslovce svaki dan. Počešlja je, moli se, priča joj, stalno joj priča iako ona ne zna, prati kako izgleda, stalno nas pita kako je ona, nekad kaže - "danas mi se čini da je bolja...". I nije ovo jedina ovakva ljubavna priča u hospiciju, bilo ih je još kojima smo svjedočili. To je doista prava ljubav - kažu mlade medicinske sestre u hospiciju, Ivana Grbavac i Matea Marinović.
U velječi 2020. godine Vinka i Blago će napuniti 60 godina braka. Blago kaže sve bi dao kad bi Vinka koliko-toliko ozdravila pa da proslave svoju 60. obljetnicu.
- Znam da neće ozdraviti, ali donijet ću joj najbolji buket cvijeća što može biti - sjetno i od srca obeća Vinki Blago.
Ivan Kaleb / Večernji list / Radio Ljubuški
