Nije to ni tako daleko da ovi zaseoci nisu na vrhu brda, a izvori u njegovom podnožju. Danas je asfaltirana cesta do Tolića, ali se teško i autom popeti, a kamoli pješke. Ljudi su prije čatrnja išli na izvore, donosili vodu u burilima. Lako je bilo na leđima nizbrdo nositi prazno burilo, ali nazad uzbrdo, puno burilo!! I to svaki dan. Magarac se nije koristio za te radnje. On se štedio za važnije poslove, jer ako ugine, bila bi velika šteta za obitelj. Voda iz burila bi se koristila za piće. Svaka kap bi se čuvala kao suho zlato. Čak se u burilima odvozila i u Lipno te prodavala Lipljanima. Pokušavamo zamisliti život u doba prije čatrnja. Život bez vode koja život znači. Burilo na leđima puno vode koje treba zadovoljiti dnevne potrebe za vodom cijele obitelji. A dok ga s vrela doneseš, iz čovjeka izađe kroz znoj dobar dio te vode. Kako je uopće moguće paziti svaku kap kao suho zlato? Kakav je život bez perilice rublja? Brr… Deke, prekrivači i kabasta odjeća, nosila se u stupu kraj mlinice. Ostaci mlinice još danas stoje uz vrelo Jažvu. Nije radila ljeti jer bi potok u ljetno doba presušio.

Prve čatrnje su bile preporod. Danas nam se čini kao da su tu u ovom kamenu od kad postoji kugla zemaljska, davno prije dolaska ljudi. A ozidati čatrnju bila je velika muka. Ne samo zato što je trebala velika fizička izdržljivost, već i graditeljsko znanje. Prvo se moralo naći pogodno tlo za čatrnju. Stjenovito i nepropusno. Kopalo se do kamena živca. Što veća, što dublja rupa. Nije bilo ni bagera, niti rovokopača. Kada bi se došlo do nepropusnog tla, započinjalo je zidanje zidova. Kameni blokovi su se zidali malterom i to tako da čatrnja nigdje ne pušta vodu. Kakvi su majstori bili u zidanju to se i danas vidi. Nakon toliko godina niti jedna stara čatrnja ne pušta vodu. Za nove betonske se to ne bi moglo reći. Pokrov čatrnje se ćemerio. Stari ćemeri su izdržali najveće potrese i nevremena koja su harala ovim krajevima. Kako su se graditelji osjećali kada bi završili gradnju čatrnje i u nju pustili prvu kišnicu? Nije ta kišnica bila provedena do čatrnje olucima s krovova kuća jer u to vrijeme nije bilo oluka ni krovova od čvrstog materijala. Pravljeni su improvizirani kanali na kosim padinama u zemlji, koji su vodili do čatrnje. Voda iz nje nije bila za piće, ali napokon je bila ukroćena i deponirana na jednom mjestu. Dezinficirala se krečom proizvedenim u klačini. Jesu li samouki graditelji bili ponosni na sebe i svojih ruku djelo? Nisu oni to radili zbog divljenja okoline. Oni su to radili iz velike nužde. Iz ničega su stvarali nešto veličanstveno, potrebno za svakodnevni život.

Probojska orhideja