Ivica je rođen 21. svibnja 1966. godine u selu Hrašljani kraj Ljubuškog u Hercegovini. Odrastao je s dvije godine starijim bratom Marinkom u obitelji Bariše i Marije koji su ih odgajali kao marljivu i poštenu djecu.
„Ivica je za razliku od Marinka koji je bio šutljiv i povučen, od malena bio razigran i veseo. U našem zaseoku, Ligat, bilo je dvanaestero djece njegovih godina s kojima je provodio vrijeme i družio se. Čim je krenuo u osnovnu školu počeo me iznenađivati načinom na koji je razmišljao i kako je bio osviješten“, prisjetio se Bariša Jelčić Ivičine mladosti i nastavio: „Problemi su počeli u srednjoj školi, Ivicu su optužili za nacionalističke ispade. Policajci su njega 15 dana vodili na ispitivanje i dizali iz škole zbog nacionalizma. Na koncu je izgubio pravo školovanja u BiH. Tada mi je rekao: „Ja se ničega ne bojim tata, mogu biti tokar, poljoprivrednik, pčelar, što god.“ Kad je spomenuo da bi mogao biti pčelar ja sam mu to omogućio i bio je jako dobar u pčelarstvu i volio je to. To mu je bio temelj zarade. Ipak, preko prijatelja upisali smo ga u Metkoviću u srednju školu od koje je pred kraj odustao. Otišao je u JNA gdje je također bio šikaniran i maltretiran kao hrvatski nacionalist. Kada se vratio, bez noktiju koje je u Makedoniji izgubio na straži, opet se počeo baviti pčelama, no to nije dugo potrajalo. Kao da je osluškivao kada će krenuti rat. Prijavio se sa susjedom, Tihomirom Alilovićem, u MUP. Ja nisam znao, meni su rekli „Idemo na Hajduka“, a oni su otišli na liječnički pregled.
„Tata vidiš da krvari Hrvatska“, rekao mi je kada je dobio poziv i srcem je otišao za Zagreb.
Na putu za Zagreb upoznao se s Franjom Puljićem, također dragovoljcem koji se prisjetio Ivičinog i njegovog ratnog puta:
„Ivica je bio vizionar, bio je sportaš, bio je visok i vrlo dobro je igrao košarku. Bio je odgovoran i uvijek korektan. Zvali smo ga Charles jer je nosio brčiće poput glumca Charlesa Bronsona. Upoznali smo se 26. studenog u autobusu i skupa smo pristupili Jedinici za posebne namjene Kumrovec, tamo nam je bio zapovjednik Neven Martić. U veljači 1991. išli smo u Karlovac gdje su Srbi održavali demonstracije, onda smo 1. ožujka išli u Pakrac gdje smo imali prve borbe. Kasnije smo čuvali važnije objekte, aerodrom, televiziju. Dnevno smo se znali presvlačiti i po tri puta, malo u civilku, malo u šarenu, malo u plavu uniformu da izgleda kao da nas je više. Nakon „Krvavog Uskrsa“ na Plitvicama, kada se u svibnju ’91. formirala Bojna Zrinski Ivica je bio među fizički najspremnijima, mi smo zadovoljavali sve uvjete da joj pristupimo, no Ivica mi je rekao: Biti će i dolje rat, ajmo mi na jug. I tako smo otišli u Resnik i pristupili 1. bojni 4. gardijske brigade gdje nam je zapovjednik bio Gento Međugorac. Dio bojne je otišao za Kruševo, a nas dvadesetak prema Dubrovniku s ciljem da osnujemo 116. brigadu. Tamo smo u rujnu sudjelovali u zauzimanju vojarne u Pločama i nakon toga smo se uključili u obranu dubrovačkog zaleđa – Čepikuće, Trebimlje, Lisac. Tamo smo bili na terenu i na Tmor, Golubov kamen su došli naši iz Bojne Zrinski i Ivica je pitao njihovog zapovjednika Miljenka Filipovića možemo li se on i ja priključiti njima i tako smo 3. listopada ’91. pošli za Kumrovec gdje je bilo sjedište Zrinskih. Filipović nas je potom poslao za Gospić gdje smo dočekali 1992. godinu i međunarodno priznanje Hrvatske. Već tada se osjećalo da bi se rat mogao preseliti u Bosnu i Hercegovinu i tako smo poslani u Hercegovinu da oformimo pukovniju Ante Bruno Bušić. S nama dvojicom su tako za Ljubuški otišli mislim Tomas Bekavac i Tihomir Alilović. On je ubrzo otišao obučavati ljude u Široki Brijeg. Tada su nam se putevi razdvojili“, završio je sjećanje Ivičin prijatelj i suborac Franjo Puljić.
Ivica je ondje nakon teškog ranjavanja prebačen u splitsku bolnicu gdje je prilikom drugog operativnog zahvata preminuo. Ozlijede su bile preteške. Ivica Jelčić imao je 26 godina kada je položio svoj život na oltar Domovine.
Borna Marinić / dogodilose.com
