Da bi ljubav u braku opstala, potrebno ju je hraniti, a njezina hrana su:
#1 vrijeme – muškarac bi svaki dan trebao dati ženi svoje uho na 15 minuta jer je njoj potrebno da kaže što je muči i vrlo vjerojatno će u tih 15 minuta ona ili riješiti probleme ili se umiriti i ne razmišljati o njima. Muškarcu treba svaki dan pola sata mira, on svoje probleme rješava u tišini.
#2 osjećaj nježnosti i pažnje
#3 razumijevanje – unatoč prvotnosti muškarca i drugotnosti žene, njih dvoje su jedno. Žena savjetuje, muškarac u komunikaciji s njom odlučuje.
#4 dijalog – potrebno je razgovarati, a ne pretpostavljati, imati slobodu govora, pohvaliti jedno drugo
Ciljano ću se zakačiti za dio koji naglašava muškarčevih pola sata tišine kako bih razotkrio krajnost koja je sve prisutnija kod (katoličkih) muževa.
Iz prve ruke mogu potvrditi da je tih pola sata tišine jednom muškarcu stvarno potrebno. U jednom od članaka sam pričao o tome kako je jedan smjer moje vožnje na posao ispunjen molitvom. Logično je onda da je drugi smjer ispunjen šutnjom. Dade se naslutiti da se moje nezadovoljstvo može kriti u činjenici da svaki dan provedem sat i pol u vožnji na posao i s posla. Bilo bi puno ljepše kada bih mogao biti bliže kući, tada bih mogao uraditi puno toga, provesti puno više vremena s obitelji, djevojkom, prijateljima, posvetiti se hobijima, čitanju… Puno zamisli koje u ovom trenutku ostaju samo zamisli. Ipak, zahvalan na prilici da uopće radim (i to posao koji volim), ističem da je moje vrijeme provedeno u vožnji ispunjeno s dva „nutrijenta“ i time brinem o dva od tri sastojka od kojih sam sačinjen – psihu i duhovnost.
No nisam mogao ne primijetiti one muškarce koji zaista rade blizu svojih domova, imaju na raspolaganju vrijeme koje ja mogu samo zamisliti, imaju priliku raditi sve ono za što smatram da bi jednog muškarca dodatno ispunilo i po tim mojim pretpostavkama imaju priliku biti potpuno ispunjeni muškarci (muževi). ALI problem! Među mojim kolegama, u obitelji, među prijateljima postoje mnogi koji (za moj pojam) previše (usudit ću se reći) sebično koriste svojih „pola sata“. Zvuči apsurdno, ali tih pola sata nisu svrha sebi. Postoje da bi muškarac mogao biti slobodan i na raspolaganju svojoj obitelji, ženi, djeci, prijateljima, a da ne, recimo, nosi u sebi frustracije s posla ili nezadovoljstvo zbog nekog neuspjela plana.
Pa tako srećem poprilično zabrinute i umorne muškarce, nezadovoljne – a imaju vremena. Ali ne ispašta tu samo muškarac koji to trpi, nego upravo obitelj u kojoj se nalazi. Tu svoje zube pokazuje sebično korištenje onih „pola sata“. Muškarac često nije svjestan koliko je potreban u obitelji. On mora biti glava, onaj koji odlučuje, onaj koji štiti, hrani, zauzima se, onaj koji se može nositi s odgovornošću koja mu je dana. Licemjerno je htjeti biti muž i otac, a ne dati se potpuno u te odnose, umirući sebi da bi ženi i djeci bilo bolje.
Nažalost, muškarci su skloni „bježanju“ od velikih pritisaka. Tako pored radnog vremena kojem su posvećeni trećinu ili pola dana, navečer odu u teretanu, na termin nogometa, ne mogu odoljeti na prijateljev poziv na kavu, kartanje u birtiji, boćanje… razmišljajući o tome kako je jedino potrebno u tom trenutku maknuti se od svega i ispuhati se. Vrhunac je kada muškarac, pored navedenih „bježanja“, iskoristi cijeli vikend „za sebe“ i ode u ribolov ili planinarenje.
Pitam se gdje je u cijeloj toj priči žena, gdje dijete, gdje njihove potrebe i poteškoće? Često se podrazumijeva da ručak bude spreman, djeca zbrinuta, kuća čista, odjeća oprana i složena, dijete odgojeno, bez dovoljnog sudjelovanja muža i oca u cijeloj priči. Namjerno razdvajam te dvije uloge jer je muškarac, prije nego što je otac – muž, i nakon što dijete sazrije, odraste i ode ostaje – muž, što ne znači da je manje otac. Ne mogu razumjeti kako netko može zanemariti, izbjegavati, ne htjeti, ne doživljavati obje te uloge u svojoj punini. Jesu li onda zavjeti izrečeni pred oltarom formalni, neiskreni i površni toliko da je preostalo sebeljublje jedino bitno?
Trenutak u kojem dvoje ljudi sklopi brak često postaje potencijalni prostor zapostavljanja i zapuštanja. Misao „sada sam to skinuo s leđa i ne moram više brinuti“ je toliko učestala da prianjanje uz svoju ženu gubi vrijednost i postaje samo tjelesno, a vrlo malo ili nikako srčano ili duhovno. Posljedice su takve da žena izgubi ravnotežu – nema dobre komunikacije, osjeća se shrvano, umorna je, pojačano konzumira hranu i slatkiše, tone, postaje neuredna. Osjeti potrebu da treba previše raditi – dokazuje sebi da sve može, želi da je drugi vrednuju, a potrebna joj je pomoć. Najopasnija je onda kada samo zašuti – nema seksualnosti i nje kao osobe nema.
Tako se lako upadne u začarani krug gdje onda muškarac u novom „bijegu“ pretjerano radi i sve mu smeta, još manje priča i povlači se u sebe ili u svojoj frustraciji previše govori, rafala riječima, želi napakostiti ženi, a živci dosežu svoj vrhunac.
Da se razumijemo, nije pogrešno imati hobije, vrijeme za sebe, izaći s prijateljima, ali je pogrešno kada su potrebe muškarca za tim stvarima toliko učestale da postaju svakodnevne. Pogrešno je zanemariti svoju ženu, ma i jedan jedincati dan, a pogotovo nekoliko dana u nizu. Zaista je nužno shvatiti svoju ulogu, pogotovo u obitelji koja je tek nastala, umirući sebi, a ne tražeći svoj mir i zadovoljstvo u stvarima i mjestima daleko od srca koja si odlučio voljeti očekujući da će sve, kako fizičke (materijalne) tako i duhovne potrebe biti riješene ili zadovoljene same od sebe. Ja imam svojih „pola sata“ u vožnji prema doma pa možda nisam mjerodavan, ali svakako potičem momke, muževe, mlađe ili starije – svejedno, da malo razmisle koliko su zapravo prisutni u svojim obiteljima. Je li to dovoljno ili može bolje? Slušate li što je vašoj ženi potrebno i koliko je željna vašeg zagrljaja i blizine? Pokazujete li joj da ste još uvijek zaljubljeni u nju i jeste li spremni organizirati čuvanje djeteta da bi je izveli vani i pokazali joj da je volite? Podrazumijeva li se da kada rodi dijete to prestaje ili je tu i tamo poneki „dejt“ ipak neophodan? Zastanete li ikad nad svojim potrebama za „bježanjem“ u tišinu i zapitate li se jeste li to „pokupili“ od nečijih navika, jeste li sami sebe uvjerili da tako mora biti ili ima prostora za prilagodbu? Pitajte svoje žene što misle o ovome. Pored navedenog je i komunikacija danas jako zapostavljena pa bi se i na tome dalo poraditi.
Stoga, mladići, momci i muževi, uzdajte se u Gospodina, obnovite svoju snagu, raširite svoja orlovska krila, trčite i ne sustajte, hodite i ne morite se.
