Jučer, negdje oko 16:00 sati, prestalo je kucati jedno veliko hrvatsko srce. U 62. godini života bitku s teškom bolešću izgubio je pukovnik Hrvatske vojske Nediljko Nedo Vegar.

Dragi pukovniče, izabrao si svoj put. Zvao se slobodna Hrvatska. O tvom putu suvišno je govoriti, o tome riječito zbore tvoja djela i djela tvojih suboraca.

Dragi pukovniče, uzet ću sebi za pravo citirati te kad si govorio o sebi, svojim idealima, idealima svojih suboraca:
"U Domovinu sam se vratio sredinom 1991. godine i odmah sam pristupio ZNG-u. Ostatak rata proveo sam u HV-u, najviše uz generala Antu Gotovinu. Moji ideali su ispunjeni jer je stvorena država Hrvatska. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brata Pave i njegovih suboraca. Ali je takva kakva jest. Mi smo od prošlih hrvatskih naraštaja preuzeli žezlo borbe za samostalnu Hrvatsku i mislim da smo tu povijesnu zadaću časno ispunili. Na sljedećim hrvatskim naraštajima je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem da će i novi hrvatski naraštaji časno obaviti svoju dužnost, kao što smo i mi obećavši našim precima."

Dragi  rode, kao što si me imao običaj zvati, časno si obavio svoju dužnost, zbog toga ti neizmjerno hvala. Ostao si hrvatski vojnik do samoga kraja, baš kao tvoj brat Pavo, baš kao tvoj prijatelj Bruno Bušić, i kao mnogi drugi hrvatski sokolovi koji su pali za stvaranje slobodne države nam Hrvatske.

Svoju ovozemaljsku prisutnost nesebično si poklonio drugima, svoj život žrtvovao si za živote onih koji dolaze nakon tebe.

A sada, sokole moj, koji si negdje visoko na nebu, raširi svoja krila na blagome povjetarcu, odmori se. Ti si se borio za nas, mi ćemo se moliti za tebe.

Neka ti je laka tvrda hrvatska hercegovačka zemlja, iz koje si ponikao kao Feniks, u koju nam se uskoro i vraćaš.

Ivan M./Kocusa.info