Oba “začina” su snažno utjecala na javnost u RH i šire te možemo pratiti svakojake ‘pro et contra’ reakcije na dodatke ‘Oluji’, nakon 25 godina. Međutim i puno prije ‘Oluje’ kao i vremena nakon ‘Oluje’. U narodu kažu kako nitko ne može znati bolje od teleta kako krava izgleda iznutra. Zato treba početi redom, poznavati uvjete, odnose, uzroke i posljedice događaja koji će uvijek biti prijeporni za dio uže i šire javnosti. Pobjednici će uvijek slaviti, a poraženi tugovati. Zar u svemu i uvijek nije tako!?

‘Oluja’ je bila neizbježna zbog ideje o materijalizaciji ‘Velike Srbije’

‘Oluja’ je posljedica četiri godine zvjerskog terora na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske i BiH. Pobunjeni teroristi, četnici i JNA nisu poštivali ni jedno slovo međunarodnog ratnog prava, zbog doktrine općenarodnog, obrambenog rata (ONOR-a) i njezine suštine kojoj su bili desetljećima podvrgnuti. Poraženi moraju shvatiti gdje tražiti i koji su uzroci ‘Oluje’ koja je bila neizbježna, nužna posljedica politike i politika koje su gurnule srpsku manjinu u Hrvatskoj i cijeli srpski narod u bivšoj Jugoslaviji u propast i unesrećila mnoge Hrvate, Muslimane-Bošnjake i druge. Od svih nesreća, najveća je neznanje u kojem je korijen svih drugih nesreća. Zar jedan židovski prorok ne reče: ‘Moj narod gine zbog neznanja!?’. Zato svi koji se obrušavaju na ‘Oluju’, nužnu posljedicu njihovih uzroka moraju trijezne glave raščistiti s uzrocima ‘Oluje’. Očito još nisu. Geopolitika i geostrategija su žive materije, promjenjivi organizmi. Poremećaji u SSSR-u krajem 20. stoljeća su prouzročili promjene i u drugim dijelovima Europe, od Berlinskog zida do Balkana i drugih područja. U tim uvjetima u Beogradu se rodila ideja o materijalizaciji davnašnje političke ideje o ‘Velikoj Srbiji’ te je trojka, Milošević, Jović, Kadijević, pripremila opaki plan. Po tom planu trebalo je izvući Srbiju iz Jugoslavije, ali pri tom uporabiti sve institucije Jugoslavije za ostvarenje što veće Srbije. Prvi korak je bio novi Ustav Srbije od 28. rujna 1990. Njime se Srbija odvojila od Jugoslavije, definirana je suverenom i neovisnom državom, člankom 72. u kojem piše: ‘Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaji odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama’. Također, u članku 135. se izuzela iz pravnog poretka Jugoslavije, navodeći navodeći kako će poštovati zakone savezne države samo ako su joj u ineresu; uvela je carine na robu iz drugih republika i još puno toga. O svemu je opširno dokumentirao ugledni beogradski odvjetnik Srđa Popović 2003.

HVO, podnoseći velike žrtve, spriječio je pad Dalmacije

Narečena trojka je od 15. svibnja 1989. skovala zavjeru po kojoj treba izmijeniti nacionalnu strukturu JNA, staviti je pod svoju kontrolu, nasilno svrgnuti vlast u Hrvatskoj i Sloveniji, vojnim udarom svrgnuti SIV i Predsjedništvo SFRJ, isključiti Sloveniju, izmijeniti granicu Hrvatske poticanjem, političkim i vojnim organiziranjem oružane pobune u Hrvatskoj i zaokružiti teritorije u područjima gdje su Srbi većina. Njih Jugoslavija nije zanimala – bila je paravan, a institucije sredstvo za ostvarenje monstruoznih ciljeva. I što su Hrvati i Hrvatska trebali čekati? Jedino su mogli se pouzdati u vlastite snage i sposobnosti, radilo se o biološkom opstanku. U tim i takvim uvjetima Hrvatska nije bila sposobna odvratiti vanjsku agresiju, niti spriječiti unutarnju. Nije bila sposobna niti obraniti cijelu svoju teritoriju, tek privremeno zaustaviti agresore na pojedinim pravcima, ne na svim. Dalmacija je bila pred komadanjem i kolapsom, bez obzira na hrabrost branitelja, a trećina Hrvatske je okupirana s ciljem daljeg komadanja, pljačke, terora i progona, dijelova koji su izdržali prvi udar. Međutim, pojavila se neočekivana snaga. Hrvatsko vijeće obrane Hrvata iz Bosne i iz Hercegovine. Bilo je očito ako padne Hrvatska, Hrvata u BiH neće više biti. HVO je udario u leđa agresorima na Hrvatsku, vezao respektabilne snage za sebe i spriječio pad Dalmacije podnoseći velike žrtve. Hrvatska je mogla malo odahnuti jer je HVO proizveo zastoj u ratu na jugu, a Vukovar na istoku ratišta. Po pravilu, agresor u zastoju gubi napadnu moć i snagu, a braniteljima se borbene vrijednosti povećavaju. Bilo je iznimno važno izdržati prvi udar. Međutim mnogi nisu ni čitali, a kamo li proučavali Klausewitza i/ili Sun Tzua. Uključenjem HVO-a Hrvatskoj nije trebao niti jedan vojnik od Sinja do Dubrovnika na granicama prema jugu kao i dijelom u Bosanskoj Posavini. Snage su se mogle odmoriti i reorganizirati za operacije koje će uslijediti. Stvorena je operativna dubina koje do tada nije bilo.

Kako i zašto je nastao HVO

Kako je nastao HVO? Hrvati u BiH 1991. su bili u nemogućim uvjetima, bez kompaktne teritorije, bez vojne infrastrukture, bez opreme, bez oružja, bez velikoga grada. Većina sposobnih muškaraca je bila na radu u trećim zemljama, a većina sposobnih i vitalnih mladića se već borila u postrojbama ZNG-a i MUP-a RH od Vukovara do Dubrovnika na bojišnici od oko tisuću kilometara. Unatoč svim narečenim teškim uvjetima odvažili su se obrambeno organizirati i stvoriti vojsku od više od 90 tisuća ljudi pod oružjem krajem 1995., od kojih je veći dio sudjelovao u završnim operacijama Hrvatskoga Domovinskog rata. Bilo je Hrvata koji su znali stvarati organizacijske oblike i borbene ustroje, a volje i želje za obranom kod naroda nije nedostajalo. ‘Oluja’ je počela čim je nastao zastoj, nastavljena kroz niz završnih oslobodilačkih operacija od kojih je prva ‘Cincar’ krajem 1994., a u kolovozu i nakon njega je bilo finaliziranje oslobođenja Hrvatske i prestanka rata oružanim sredstvima u BiH. U svim tim operacijama HVO je bio nositelj i/ili sudionik Hrvatskih snaga nazvanih kolokvijalno u tim operacijama zbog jednostavnijeg informiranja javnosti.

Razlučiti uzroke i posljedice

‘Oluja’ je bila nezaobilazna posljedica, aksiom. nema govora o teoremu za raspravu, zato uvažena zastupnica u Hrvatskom saboru Anja Šimpraga prvo mora znati kako su njezini sunarodnjaci stvorili uzroke za kolone hrvatskih djevojčica od Željke Jukić i mnogih drugih, a vratilo se u vidu ‘Oluje’ i kolone koju su isplanirali, uvježbavali, organizirali i realizirali srpski stratezi. Ukoliko ne vjeruje neka pita Milorada Radića iz svog rodnog sela Radučića kraj Knina. On zna sve kao i mnogi drugi. Ukoliko to nije dovoljno onda iskreno preporučujem pogledati i poslušati pokajnički govor Milana Babića pred Tribunalom u Haagu. Ako pak ni to nije dovoljno, onda svakako svjedočenje generala Lazarevićau procesu Slobodanu Miloševiću u Den Haagu. Sve ima, samo treba znati i prihvatiti činjenice. U suprotnom da je Hrvatska realizirala ono što joj se pripisuje i kako se blati u susjedstvu, Anja nikada ne bi sjedila u Hrvatskom saboru. Gospođo Šimpraga također morate znati kako Željka Jukić nije zastupnica u Hrvatskom Saboru. Sve narečeno također važi i za uvaženog ministra i podpredsjednika Vlade Republike Hrvatske gospodina Borisa Miloševića, koji mora znati kako je prije posljedičnog stradanja njegove bake, ne opravdavajući nijedan zločin, tražeći uzroke tog stradanja uzrok bio u stradanju djeda Luke Modrića od četničke kame, kao i mnogih drugih djedova i baka. Ne veselim se, niti mogu bilo čijoj nesreći i/ili tuzi, ali moramo razlučiti uzroke i posljedice. Kada to razlučimo, s razumijevanjem možemo dalje graditi odnose i bolju budućnost, a ne mesti pod tepih, a tepih se kad tad pomjeri i dođe do novih problema u novim generacijama.

Temelj ‘Oluje’ je hrvatski vojnici – njima pripadaju sva odličja

Zato molim uvaženog ministra za zauzimanje pronalaska nestalih hrvatskih branitelja u Republici Srbiji. Koliko znam rat nije vođen tamo. Odakle su nestali tamo? Isto tako ga molim u zauzeću za poboljšanje položaja hrvatske manjine u Republici Srbiji s položaja i pozicije na kojoj se sada nalazi. Ja znam da je vama teško, ali bar da Hrvati dođu do pozicije kakva je srpska u Hrvatskoj. Ništa više. Time bi se pokazala praktičnost istinske volje za gradnju bolje budućnosti u Hrvatskoj i šire. Što se tiče odličja dijelu elitnih postrojba HVO-a, uopće o HVO-u i o postrojbama HVO-a u Hrvatskom Domovinskom ratu, javnost u Hrvatskoj jako malo zna ili ne zna gotovo ništa. Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je javnu pozitivnu spoznaju o ulozi HVO-a u Hrvatskom Domovinskom ratu, što je najveći uspjeh ove geste. HVO je u dijelu javnosti i vojnih struktura smatran rezervom s klupe, snagama drugog reda, kao i njegovi zapovjednici stasali u Hrvatskom obrambenom ratu. Pa i kroz izjave pojedinaca kako su ti zapovjednici “sami sebi prišivali činove”. No, to govori o njima i nije tema sada jer sve te percepcije ne odgovaraju objektivnoj stvarnosti, a dolaze od onih koji su bili nigdje ili vrlo malo negdje. Vrijeme je za promjenu percepcije bazirane na objektivnoj stvarnosti i činjenicama, a ne na predrasudama, pretpostavkama i stereotipima. Odlikovan će biti dio elitnih postrojbi i to je veliki korak i satisfakcija za cijeli narod, no isto zaslužuju i druge elitne postrojbe, vojne policije HVO-a, inženjerije, ratnog zrakoplovstva HVO-a i druge, koje su doprinijele ostvarenju strateških ciljeva. Kao i pojedinci, istinski junaci koji su temelj svih pobjeda. Vojnici, junaci, spremni, motivirani, čvrsti i odlučni. Temelj ‘Oluje’ i svih operacija je hrvatski vojnik, bez obzira na socijalno podrijetlo, intelektualnu razinu, vjeru naciju i boju kože. Svi koji su osjećali Hrvatsku svojom domovinom branili su je, ne samo Hrvati. Hrvata je samo bilo najviše. Niti jednog generala ni ratnog zapovjednika ne bi bilo bez ovih vojnika, znanih i neznanih, i njihovih suza, krvi i znoja. Zato njima pripadaju sva odličja, jer pobjede njima pripadaju.

Nezadovoljnih je uvijek bilo i bit će

Pojedini nezadovoljnici iz HVO-a su reagirali, zašto oni nisu odlikovani ili organizacijske cjeline i postrojbe u kojima su bili, npr. operativne zone HVO-a, međutim operativne zone su u završnim operacijama izgubile svoje značenje jer je stvorena strateško-operativna grupa Hrvatskih snaga prema kojoj operativne zone HVO-a nisu bile od presudne važnosti, već su služile uglavnom kao operativna osnovica za jake opremljene, uvježbane, organizirane, mobilne manevarske operativno-strateške grupacije. No, zadovoljnih je uvijek bilo i biti će. Ni incidenti nakon ‘Oluje’ ne mogu utjecati na njen opći ishod i značenje jer u svakom ratu ima više vrsta vojnika – onih kojima je to obiteljska tradicija, onih koji vole taj posao, onih kojima je to egzistencija, onih koji imaju avanturističke i druge nagone koje mogu legalizirati, naravno, kao i razne kombinacije narečenoga. Hrvatska, pritisnuta sa svih strana pod okupacijom nije imala ni vremena ni snage niti uvjeta za selekciju vojnoga kadra u Domovinskom ratu za razliku od JNA koja je desetljećima imala sve uvjete, ali i planirala zločine i realizirala ih. Svaki zločin nije i ratni zločin, ali u svakom slučaju država mora istražiti i procesuirati sve zločine sukladno opće prihvaćenim pravnim normama. Oni koji ne znaju trebaju proučiti uzroke pa će lakše shvatiti ‘Oluju’, koja je čista i neukaljana iako su to mnogi pokušali. Ona je nezaobilazna činjenica i nije uzrok onima koji kukaju – uzroke trebaju potražiti na drugom mjestu i potruditi se spoznati objektivnost na prvom mjestu.

Iza hrvatskih ratnih zapovjednika HVO-a ne stoji nitko ni u Bosni, niti u Hercegovini

No, kada je već Milanović odlučio ista uručiti za postrojbe zapovjednicima tih postrojbi u operacijama i to objavio, zagraktalo je jato vrana. I neka, jer i ovom dodatku ‘Oluji’ se moraju spoznati uzroci i posljedice. Kao što nije ostvaren politički cilj tzv. ‘Velika Srbija’, tako nisu ostvareni ni ciljevi političke elite muslimanskog naroda u BiH. Jedan od njih je bilo zajedničko, sa srpskim snagama, uništenje HVO-a u Hercegovini, izbijanje na Jadran i raspodjela mora od Novigrada do ušća Cetine Srbima, od Omiša do ušća Neretve Muslimanima i od Ploča do Prevlake Crnogorcima. Nije uspjelo jer, uz ogromne žrtve, Hrvati to nisu dopustili. U sukladnosti s tim i drugim političkim ciljevima pripremali su sukobe tzv. Armije RBiH protiv HVO-a, pokušali su, nisu uspjeli realizirati i zato su prisiljeni na Washintongski sporazum. Međutim ciljeva se nikada nisu odrekli. Teza o ‘Apsurdistanu u BiH’ je još jednom dokazana ovih dana. Želja za kažnjavanjem i progonom generala Zlatana Mije Jelića koji je sudjelovao i dao svoj doprinos u završnim operacijama Hrvatskih snaga za kraj rata i oslobađanju Bosne je više nego apsurdna, a vrane dobro znaju kako Predsjednik RH ne odlikuje osobu već postrojbu iako su i svi zapovjednici zaslužili odličje. Otvorio se prostor za napade na Jelića rafalno s više strana, a isti nije ni državljanin BiH. Međutim, to ne smeta Šefiku Džaferoviću i drugima za traženje izručenja. Nevjerojatno. Traže izručenje čovjeka koji se sklonio od diskriminacije te pravnog i političkog progona, monstruoznim montiranjima u uvjetima u kojima se sudi o različitim zakonima, svojima po ‘tempore criminis’ (u vrijeme počinjenja djela), u kojem nema kvalifikacija UZP, a Hrvatima po zakonu koji nije vrijedio u vrijeme djela za koje se sumnjiči i koje nije bilo u zakonu. I što je trebao general Jelić? U ‘Apurdistanu’ čekati pravdu koja nikada neće stići, jer po reakcijama Bakira Izetbegovića svi pripadnici HVO-a su pripadnici UZP-a, unaprijed osuđeni? Jedino ostaje nagradno pitanje koliko tko je godina dobio!? U tom ‘apsurdistanskom arsenalu’ je i napad na tuđa odličja, a zaštita svojih zločinaca i skretanje pozornosti s istih, jer hrvatski generali nisu u prigodi biti ministri kao Selmo Cikotić isto kao što Željka Jukić nije zastupnica u Hrvatskom Saboru, ali je zato Anja Šimpraga, jer po Bakiru Izetbegoviću ispada kako su svi Hrvati članovi UZP, a kada su u pitanju Muslimani-Bošnjaci onda su to nestašluci mladomuslimana.

Tako se ne gradi BiH. Možda je i bolje, kako ne bi bilo aduta u rukavima u predstojećim vremenima. Ovo je bio još jedan diplomatski potez predsjednika Milanovića za izvlačenje na čistinu. Iza hrvatskih ratnih zapovjednika HVO-a ne stoji nitko ni u Bosni niti u Hercegovini, pa ni oni koji su u klimatiziranim foteljama i uredima jer ne žele shvatiti uzroke svoje udobnosti. Gospodo, krv, znoj i suze su uzroci vaših udobnosti nemojte to zaboravljati.

Piše: Željko Šiljeg, general HVO i HV (u vrijeme ‘Oluja’ bio je na dužnosti pomoćnika načelnika Glavnog stožera HVO za kopnenu vojsku) / Dnevni list