Postoje različite definicije disleksije. Koju biste od njih izdvojili, a da može dati jasan uvid u ovu specifičnu teškoću čitanja?

Raznolikost u definiranju disleksije dovodi do zbunjenosti i generaliziranja, tako da se nerijetko različiti problemi čitanja i pisanja opisuju kao disleksija. Jednostavnije rečeno, disleksija je pojam kojim se opisuje teškoća čitanja. Njezini uzroci još nisu sasvim jasni, no poznato je da ovise o konstituciji osobe i o čimbenicima okoline. Navedena teškoća se očituje u miješanju, izostavljanju i nadodavanju slova pri čitanju, a osobe koje su disleksične često imaju problema s čitanjem i pisanjem.

Disleksija je, zapravo, cjeloživotno stanje koje onima koji ga imaju otežava čitanje. To je ujedno i najčešća teškoća u učenju. Opće prihvaćeno je da se radi o problemu s preciznošću pri čitanju. Djeci s disleksijom je teško odgovoriti na pitanja o tekstu koji su pročitali. Ali, ako im se tekst pročita, nemaju teškoća s razumijevanjem.

Ljudi često misle da je disleksija vizualno pitanje i da je način na koji djeca pišu ili čitaju slova povezan s tim kako ih ona vide. Važno je znati da disleksija nije problem s vidom. Isto tako, na umu treba imati da ona sa sobom često povlači i teškoće s drugim aspektima učenja. To su problemi s čitanjem s razumijevanjem, pozornošću i hiperaktivnošću (ADHD), pravopisom, pisanjem (disgrafija) i računanjem (diskalkulija). Također, iako utječe na učenje, disleksija nije problem inteligencije. Djeca-disleksičari jednako su pametna kao i njihovi vršnjaci. Unatoč disleksiji, mnogi su slavni glumci, glazbenici, poduzetnici i političari ostvarili uspješne karijere.

Logopedica Nikolina Udženija

Kako se disleksija manifestira, odnosno kako je možemo prepoznati kod školske djece?

Disleksija ne pogađa sve oboljele u jednakoj mjeri. Zbog toga se simptomi mogu razlikovati od djeteta do djeteta. Općenito se radi o problemima s preciznošću i tečnošću pri čitanju, ali mogu se pojaviti teškoće s računanjem i pisanjem. Ključni znak je problem s dekodiranjem riječi. To je sposobnost sparivanja slova sa zvukovima, odnosno glasovima, koja nam pomaže da čitamo i razumijemo riječi. Jedan od razloga zašto djeca imaju teškoće s dekodiranjem jest taj da se često bore s osnovnom jezičnom vještinom koju zovemo fonemska svjesnost. Radi se o sposobnosti prepoznavanja i razlikovanja pojedinih zvukova u riječima. Problemi s ovom vještinom mogu se pojaviti i prije škole, no kod neke djece se disleksija manifestira kasnije, kada na red dođu složenije discipline. Potencijalni znak disleksije je kada dijete izbjegava čitanje naglas. 

Evo nekoliko primjera znakova i simptoma disleksije u različitim životnim razdobljima: predškolsko razdoblje - problem s prepoznavanjem rime, s neizgovaranjem početnog glasa riječi, s učenjem novih riječi, s prepoznavanjem i sparivanjem slova i glasova; osnovna škola - problem s neizgovaranjem srednjeg glasa iz riječi ili kombiniranjem zvukova kako bi se stvorila riječ, neprepoznavanje najčešćih riječi, zaboravljanje novonaučenih riječi, problem s matematičkim zadacima s riječima, često ponovno čitanje rečenica i ulomaka, čitanje na razini nižoj od one na kojoj se izražava; srednja škola - ispuštanje manjih riječi pri čitanju naglas, čitanje na razini nižoj od očekivane, preferiranje pitanja s višestrukim izborom odgovora.
Disleksija ne utječe samo na učenje. Ona može utjecati i na svakodnevne vještine i aktivnosti, a među njima su i socijalna interakcija, pamćenje i nošenje sa stresom.

Smatrate li da su učitelji dovoljno pripremljeni za rad s djecom koja pokazuju teškoće čitanja i pisanja? Kako se ti učenici, prema primjerima iz prakse, snalaze u redovitom školskom sustavu?

U postupku usvajanja vještina čitanja i pisanja, kao i cjelokupnog nastavnog gradiva, koje se uglavnom temelji na ovim vještinama, za učenike s disleksijom ključno je diferencirano poučavanje. Učiteljeva sposobnost da poučava ove učenike, kako bi u punom opsegu savladali nastavni program, pod utjecajem je njegovih znanja, uvjerenja i stavova.
U dosadašnjem radu, mogu reći da učitelji iskazuju teškoće u prepoznavanju disleksije kod učenika te se procjenjuju neadekvatno i nedovoljno pripremljenima za rad s učenicima s disleksijom radi nedostatne edukacije tijekom inicijalnog obrazovanja i kontinuiranog profesionalnog razvoja.

Uloga učitelja je u školovanju svakog djeteta od velike važnosti. Za djecu s disleksijom, ne samo da je uloga učitelja važna u njihovu obrazovanju, već ponekad i presudna u kvaliteti školovanja, ali i stvaranju samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. Kasna procjena i dijagnoza često rezultira frustracijom djeteta, što može dovesti do niskog samopoštovanja i izolacije.
Vještine učitelja u radu s djecom s raznim teškoćama učenja određene su njihovim znanjem o teškoćama, kao i potrebom za dodatnim educiranjem te boljim programom školovanja. Osim razumijevanja same teškoće, veliku u ulogu u stvaranju pozitivne slike o sebi imaju i podržavajuća obitelj te dobri vršnjački odnosi. Pokazalo se da disleksija negativno utječe na učenikove odnose s drugima, bilo s obitelji ili vršnjacima. Zbog svojih teškoća, djeca s disleksijom mogu lako postati meta zadirkivanja i zlostavljanja.

Brojni su disleksičari završili fakultete i ostvarili zavidne karijere. Je li im disleksija, na neki način, pomogla na putu ka životnim ostvarenjima?

Mnoge osobe koje su u svojim profesionalnim životima postigle zamjetne karijere imale su disleksiju. Među njima nalaze se znameniti umjetnici, znanstvenici, sportaši, političari, čak i vrlo plodni pisci. Mnogi od njih ostavili su nam svjedočanstva o svojim teškoćama, o problemima u školovanju, nerazumijevanju okoline. Njihovi primjeri ohrabrenje su za svaku mladu osobu s disleksijom, ali i za roditelje djece s disleksijom. Oni pokazuju da disleksija nije trajna kočnica u intelektualnom napretku, već teškoća s kojom se može uspješno raditi i zadovoljno živjeti.

Po Vašem mišljenju, trebaju li osobe s disleksijom ostvarivati neka posebna prava u obrazovanju?

Smatram da osobe s disleksijom trebaju imati posebna prava u obrazovanju, jer se, nažalost, kasnije prepozna teškoća koju imaju i s kojom se sami „bore“ i nailaze na razne probleme.
Osobe s disleksijom često su vrlo kreativne i imaju poseban način razmišljanja. Uz pravu podršku, mogu postati uspješni i ostvariti svoje pune potencijale.

Je li razina svjesnosti opće populacije o disleksiji na razini na kojoj bi trebala biti?

Nažalost, razina svjesnosti opće populacije nije na razini na kojoj bi trebala biti. Među populacijom ne postoji precizna slika o tome što je uistinu disleksija i na koji način se manifestira kod pojedinih osoba. Ako postoji niska razina svjesnosti o ovoj tematici, može negativno utjecati na intervenciju i pravilan način podrške osoba s disleksijom, u smislu usporavanja cijelog procesa – od otkrivanja pa sve do dijagnoze i odgovarajućeg tretmana.

Logoped kao stručnjak ima veliku ulogu u usmjeravanju osoba s disleksijom, ali i u širenju informacija o poremećaju među općom populacijom. Poželjno je educirati djecu već od rane dobi (vrtića, škole) o disleksiji i drugim poremećajima zato što će pozitivnije stavove i veću razinu znanja steći već odmalena, ali i zato što je sve veća vjerojatnost da će biti smješteni u grupu/razred s nekim od djece s disleksijom.

S obzirom na to da su se mediji pokazali kao moćno sredstvo podizanja razine svijesti o disleksiji, bilo bi korisno podići takav način širenja informacija na višu razinu, gdje bi se pridavala još veća pažnja disleksiji i ostalim teškoćama učenja.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list