S radošću se prisjećamo svog polaska u školu, prvog dana, uzbuđenja i velike osunčane učionice i široka osmijeha naše učiteljice Zlate koja je pozlatila prve godine školovanja brojnih malih Ljubušanki i Ljubušaka koji su je u svojim sjećanjima sačuvali diljem svijeta.
Njene riječi su ostavile neizbrisiv trag, baš je pozlatila naše susrete s brojevima, pričama, pjesmama i crtežima. Učili smo neumorno prva slova, prve brojeve, prve prirodne pojave. Zapamtili smo čitanje novog teksta i osjećaj važnosti kada bi bio dobro pročitan. Zapamtili smo muke po geometriji i njenu strpljivost u trenucima kad su naši valjci više sličili na kocke.
Imala je razumijevanja za naše smušenosti, strahove i nesnalaženja, vodila nas svojom sigurnom rukom kroz školsko dvorište, ljubuškim ulicama do kule kako bismo što vjernije izradili reljef našeg malog grada od plastelina i krede. Išli smo na proljetne izlete do prve livade ili do Dubrovnika, uvijek jednako ushićeni. Nama je sve bilo šareno i vedro pod njenim budnim okom... i učili smo i rasli.
Lik prve učiteljice često postaje uzor kroz koji gledamo sve druge učitelje, a često i sebe, osobito kad se nađemo u sličnoj ulozi, ulozi nastavnika, godinama kasnije jer utkala je u nas ljubav prema slovima, riječima i knjigama.
Najljepše od svega bilo je sresti učiteljicu Zlatu koja se uvijek raspitivala kako nam je sad u gimnaziji, na fakultetu, na poslu, u životu, koja nas je tako spontano grlila pri svakom susretu dok smo mi rasli i postajali stariji, a ona ostajala uvijek ista, vedra, nasmijana, zainteresirana. Svaki susret evocirao je uspomene iz bezbrižnih dana: učiteljicu koja ulazi u učionicu, šarenim kredama ispisanu ploču, odmjerenost i blagost, naša sretna lica dok joj za Dan žena poklanjamo svoje ručno rađene čestitke.
Naša draga učiteljica Zlata veselila se iskreno našim uspjesima i nikad nas nije pomiješala ni zaboravila...a tko zna koliko nas je bilo. Učiteljica Zlata znala je voljeti i učiti, dijeliti život s drugima, poklanjati nesebično sve - od osmijeha do znanja. Uvijek je težila savršenstvu i nije prihvaćala manje jer je znala i osjećala koliko njeni učenici mogu. Nikada nije prestala učiti, uvijek je imala neki mudar savjet ili riječi ohrabrenja. Njeno poslanje na ovom svijetu nemjerljivo je bogatstvo i vjerujemo da će je ono pratiti i u vječnosti.
Vaš odlazak i nebo je obilježilo snijegom u proljeće.
Draga naša učiteljice, mirno spavajte i znajte da ste u mislima vaših učenika!
Hvala Vam do neba s kojeg nas sada promatrate!
Vaše učenice Mirela i Emilija
