Kakav je položaj obitelji u suvremenom društvu, osobito danas, kada obitelj često nema vremena ni uvjeta za razvoj u toleranciji?

Sociologija obitelj definira kao osnovnu jedinicu društva. S psihološkog stajališta, valja naglasiti dinamičnost obitelji – obitelj prolazi kroz različita razdoblja, stalno se nadopunjava i usklađuje s novim izazovima. Rekla bih kako se obitelj danas nalazi između dvije suprotnosti. Na jednoj je stranici tradicija, a s druge strane moderno doba koje nosi sa sobom određenu dozu površnosti. Sa sve većim materijalnim i tehnološkim napretkom, tradicionalne vrijednosti kao da gube svoju važnost. Držim, ipak, da te dvije suprotnosti ne isključuju nužno jedna drugu. Razvoj i napredak ne znače sputavanje tradicije i tradicionalnih vrijednosti koje se vežu uz nju, no problem nastaje kada se na tradiciju počinje gledati kao na nešto staromodno i konzervativno. Stoga je bitno osvijestiti koji smisao za nas ima obitelj i koje potrebe zadovoljavamo primarno u obitelji. Tada će obitelj, neovisno o razdoblju u kojemu se nalazimo i koliko društvo napredovalo, biti autentična i iznimna, baš onakva kakva ona u svojoj osnovi i jest.

Obitelj i odnosi unutar obitelji važni su za razvoj svakog pojedinca i njegovo daljnje funkcioniranje. U odnosu na prijašnja vremena, je li došlo do promjene kada je u pitanju uloga obitelji u odgoju i psihosocijalnom rastu i razvoju djeteta?

Obitelj i dalje ima primarnu ulogu u odgoju djece. Svakom djetetu je potreban blizak odnos s roditeljima, pun ljubavi kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno te razvilo osjećaj povjerenja. Zapravo, roditelji su najutjecajniji modeli svojoj djeci. To znači da djeca uz njih uče različite socijalne vještine i uloge te razvijaju samopouzdanje. Na djetetov psihosocijalni razvoj najbolje utječe autoritativni odgojni stil. Takav stil kombinira čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu. Bitno je da roditelji postavljaju zahtjeve i očekivanja koja su primjerena dobi djeteta i imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim obrascima ponašanja, a sve to uz stalnu ljubav i podršku. Psihoterapijski gledano, sve navedeno su utjecaji koje članovi obitelji šalju svojoj djeci. Ne smijemo zaboraviti da i djeca imaju slobodnu volju i moć samoaktualizacije pa to kako će iskoristiti roditeljski utjecaj i što će uzeti za sebe iz ponude koju imaju ovisi o njima samima, a ne isključivo o obitelji iz koje potječu. Ovo svakako ne lišava obitelj odgovornosti koju imaju za svoju djecu, ali itekako smanjuje frustraciju kada stvari krenu u smjeru u kojem ne bi trebale.

Kada spomenemo riječ „obitelj“, uz nju povezujemo sklad i zajedništvo. Nažalost, imamo i one primjere u kojima su hladni odnosi i netolerancija glavni okidač za rastavu braka. Čak i ako se s vremenom pokaže da je ta odluka bila dobra, ona predstavlja veliku primjenu za sve članove obitelji, pogotovo za djecu. Kako možemo pomoći djeci u prilagodbi na rastavu?

Razvod braka predstavlja drugi najintenzivniji stresor. Prvi je uvijek smrt ili gubitak voljene osobe. Današnja istraživanja i klinička praksa jasno ukazuju da je za djecu „dobar razvod“ bolji nego „loš brak“, odnosno da je ono što djeci šteti zapravo sukob unutar obitelji, a ne razvod sam po sebi. Izuzetno je važno da se s djecom komunicira o tome što će se događati kroz razdoblje razvoda, a ne da ih se dovodi pred gotov čin. Vjerojatno će živjeti samo s jednim roditeljem, možda će se preseliti u neki drugi grad te ići na ljetovanje s roditeljem s kojim primarno ne stanuje. Nužno je naglasiti da, iako se roditelji razvode, oni ne prestaju biti roditelji te da dijete kao svoj mali štit uvijek ima tu dobro poznatu ulogu djeteta svojoj obitelji. Stavila bih naglasak i na normalizaciju osjećaja koji se tada javljaju, a to su najčešće šok, tuga, zbunjenost i tjeskoba, ali i osjećaj krivnje i odgovornosti. Djecu možemo poučiti tome da ne povezuju ponašanje roditelja sa sobom i svojom vrijednošću, budući da je razvod prestajanje zakonskog partnerstva, a nikako znak da roditelji ne vole svoje dijete ili da je ono uzrok razvoda.

Svjedočenje nasilju u obitelji za djecu predstavlja ozbiljan rizik za daljnji (psihološki) razvoj i utječe na kasniji odabir partnera. Je li u ovakvim situacijama neophodna stručna pomoć?

Ako jake emocije traju dugo i ako osoba bira stresne reakcije kojima sebe ometa u izvršavanju svakodnevnih obaveza, nužno je potražiti stručnu pomoć. Ako dijete ili mlada osoba u obitelji stalno svjedoči nasilnim događajima, pokušava zaštititi jednog od roditelja ili vidi ozljede nanesene roditelju, to je za njega težak i traumatski događaj s kojim se uglavnom ne može sam/sama nositi. Iako dijete nije direktno žrtva nasilja, život s obitelji koju karakterizira agresivna nota jednako je težak i bolan kao kada se doživljava nasilje.

Odgojno-obrazovne ustanove također bi trebale ostvarivati zdrave odnose s obiteljima u cilju što uspješnijeg napredovanja i ponašanja djece, odnosno učenika. Po Vašem mišljenju, obavljaju li uspješno tu zadaću?

Budući da je zakonski propisana komunikacija i izvještavanje roditelja, odgojno-obrazovne ustanove to svakako čine, najčešće preko organiziranja individualnih konzultacija i roditeljskih sastanaka. Ono što nije na najvišoj razini jest broj educiranih stručnjaka koji mogu na vrijeme prepoznati koliko je razvojni tijek djeteta normalan odnosno odstupa li od normalnog. Nemali je broj primjera iz prakse kada se određene razvojne poteškoće kasno prepoznaju, čime dijete direktno biva zakinuto za ranu podršku i intervenciju. Čak i kada neki oblik ponašanja probudi sumnju kod osoba koje su uključene u proces odgoja i obrazovanja, uvijek ostaje ona misao da će možda s vremenom proći, a roditelje se tek upozori da pripaze malo na dijete, umjesto upućivanja stručnjaku na procjenu.

Koliko i na koji način bh. mediji govore i pišu o obitelji? Pružaju li u dovoljnoj mjeri potporu obiteljskim vrijednostima?

U našim medijima možemo vidjeti izvještavanje koje uglavnom donosi manje lijepe vijesti pa su tako česti i naslovi u funkciji senzacionalizma poput „obiteljska tragedija“, „drama u obitelji“ i slično. Kada se izvještava o slučajevima nasilja u obitelji, većinom se pogrešno koriste uobičajena, stereotipna objašnjenja - alkohol, ljubomora i siromaštvo. Iako ima prostora za objavljivanje pozitivnih priča iz koji se može iščitati jedinstvo i sklad u obitelji, jednostranu politiku izvještavanja možda ipak dirigira publika kojoj takve stvari jednostavno nisu zanimljive. Izgleda da nemamo onu Tolstojevu sigurnost kako su sve sretne obitelji nalik jedna drugoj, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način, pa nas kolektivno ne zanima koji su to sve načini da budemo sretni.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list