Don Jozo je preminuo u nedjelju, 30. svibnja u 55. godini života i 28. godini svećenstva, od čega je posljednjih deset godina proveo kao župnik u Šipovači.
U župnoj crkvi u Šipovači održana je sprovodna sveta misa koju je predvodio biskup u miru Ratko Perić u zajedništvu s generalnim vikarom Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije don Željkom Majićem, župnim vikarom župe Šipovača-Vojnići don Dragom Ćurkovićem, drugim svećenicima i nazočnošću brojnih ožalošćenih vjernika.
– Želim zahvaliti svima vama na molitvi za don Jozu. Molili ste cijelo ovo vrijeme, u proteklih godinu i pol dana, da mu dragi Bog pomogne i udjeli snagu. Dragi Bože, hvala ti što si nam dao don Jozu, što je živio vjernički, kršćanski, svećenički. Hvala ti don Jozo na svakoj radosti koju ćemo nositi u našim srcima, hvala ti što si cijelog svog života bio na radost i ponos cijeloj Crkvi i svima nama. Hvala ti od srca na svemu – između ostalog kazao je u emotivnog govoru don Drago Ćurković, piše Šipovača Portal.
– Poput svetog Pavla, dobar si boj bojevao, trku si završio, vjeru si sačuvao. Uistinu se duboko nadam da ti je dragi Bog pripravio vijenac pravednosti i da će ti uzvratiti plod radosti i privrženosti i da ćeš doživjeti one divne riječi Krista: “Valjao si slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svojega”. Dragi moj Jozika, kako sam te od milja zvao, počivaj snom mira i radosti u Gospodinu – poručio je don Drago Ćurković.
Potom je župljanka Kristina Vukojević pročitala oproštajni tekst kojeg prenosimo u cijelosti:
Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.” (FIl 1, 21)
U nedjelju je u našim domovima nastao muk, a nedugo nakon toga su se začula crkvena zvona, ne onako radosno kao svakoga+ dana jer su ovoga puta najavljivala odlazak.
Otišao je čovjek koji je ta ista zvona svakodnevno slušao i pod kojima je živio – naš župnik don Jozo.
Bog mu je darovao izvanrednu snagu da se nosi s teškoćama. Bio je čvrst i postojan i u dobrim i u lošim vremenima. Uvijek pozitivan i nasmijan, pun Duha Božjega. Svaku tužnu riječ okrenuo bi u radosnu i uvijek je govorio: “Ma, bit će dobro…”
Danomice je svoju patnju suobličavao s Kristovom i u Njegovoj ljubavi ostajao vjeran. Tako nas je naučio kako uzeti križ, ma kakav god bio, poći za Kristom i vjerovati da je svako naše stanje u tom trenutku najbolje za naš odnos s Gospodinom. Križ koji je nosio nije shvaćao kao teret, nego kao još jedan od blagoslova života u kojima je svoju borbu preusmjerio tako da bude primjer svima – noseći križ i onda kada nije nimalo lagan.
Svaku evanđeosku riječ koji je ikada izgovorio, živio je svojim životom iz dana u dan i tako prihvaćao svaki mogući trenutak u kojem se morao suočiti s onim što mu Gospodin daje. Gorčinu boli tražio je na Gospodnjem izvoru milosti, čija je slatkoća uvijek nadvladavala i puštala ga da uvijek ostane isti – nasmijan i zahvalan za svaki trenutak u svome životu.
Sada ostaje zahvaliti Gospodinu što se proslavio u životu svoga sluge, očitovao se u njegovoj poniznosti, ljubavi, jednostavnosti i dobroti. Ostaje zahvaliti što je po svome divnome promislu poslao baš njega da bude pastir svome stadu u ovoj našoj župnoj zajednici.
Premda danas nosimo žalost u svome srcu što naš don Jozo nije s nama, istovremeno osjećamo i radost što smo ga poznavali i veliku zahvalnost za njegov život.
Podijelimo ovu tugu tako da svatko od nje uzme malo za sebe. Kao što smo i za njegovoga ovozemaljskoga života dijelili, nastavimo dijeliti radosti, žalost i uspomene na njega. Nosimo i dalje onu radost koju je Krist po njemu razdijelio nama. Čuvajmo riječi koje je tako vješto utkao u naša srca kroz svoje riječi i svoje propovijedi.
Opraštajući se od njega, sjetimo se onih riječi: “Za sebe si nas Gospodine stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.”
Neka njegovo srce sada prebiva u tom istom miru i blaženoj vječnosti do ponovnoga zajedničkoga susreta.
U don Jozinoj rodnoj župi sv. Franje Asiškoga Rašeljke biskup mostarsko-duvanjski Petar Palić predvodio je misu, u zajedništvu više svećenika, redovnica, obitelji, prijatelja, mještana i župljana župe Šipovača-Vojnići, koji su u Rašeljke došli oprostiti se od svog omiljenog župnika i otpratiti ga na vječni počinak.
