Gledali smo svijet dobrim i razigranim srcem, ručicama spremnim za najčvršće zagrljaje, za kule od pijeska, guranje autića po podu kuhinje uz prateći zvuk motora kojeg su dječaci sami, svojim glasićem, dodavali, puni slatke znatiželje kroz stotine pitanja, katkad toliko sjajnih da su zaslužila stajati na stolu nekih znanstvenika.
Kad želite saznati što je to ekspresija života, povezanost sa čistom putanjom života, energijom koja pršti i istovremeno oslobađa tijelo u svojim spontanim pokretima, samo pogledajte dijete koje se igra. Pošto su oni tako „prohodni“ u svom biću, protok životne energije je u stalnom obrtaju i djeca su prirodno živahna, vole skakati, trčati, škakljati se, smijati se, penjati se, istraživati i njihovo idealno mjesto za to su dvorišta, priroda, parkovi. Oni su na tim mjestima svoji na svome.
Izuzetno su maštoviti i kreativni pa će napraviti kućice na drvetu, radit će razne “kolače“ od tijesta, šivat će odjeću svojim lutkama, praviti „dvorce“ od raznih predmeta ili kamenčića i uživati sa stopostotnom prisutnošću u svakom trenutku, dijeleći radost u društvu sa svojim vršnjacima. Pravi mali umjetnici života i kreacije.
Svako dijete je dobro, bolje rečeno, izvrsno na svoj način. No, taj svoj način lagano prestaje sijati svim zrakama onog trenutka kad se dogode određene situacije koje će nepovoljno utjecati na njegovu izvornost koju sam opisivala u gornjem dijelu teksta. Zamislite cvijet koji je raširio sve svoje latice i upija sunčevu svjetlost, tako dijete izgleda u svojoj čistoj otvorenosti života. Zamislite cvijet koji se predvečer zatvara, na isti način se djetetov život zatvara, psihološkim riječnikom, povlači se u sebe kad krenu doticaji s ranjavanjem, zanemarivanjem i okrutnošću.
Nedavno sam radila sa ženom koja je imala traumu u četvrtoj godini života kad je majka donijela kući novorođenu sestru i smjestila ju na krevet pored nje i kako je majka presvlačila bebu, nije obraćala pažnju na stariju sestru, četverogodišnjakinju koja je cijelo vrijeme bila tu i osjećala se nepostojećom te je u jednom trenutku upitala svoju mamu:“ Mama, je li ti sad voliš mene“?
Ovo su situacije koje dirnu u srce dok ih čitamo, onda zamislite što se odvijalo u glavici i srcu djevojčice tada koja je pomislila da, zbog mlađe sestre, više nije bitna. Ovo je samo jedan primjer koji je stvorio određena uvjerenja i programe koji su se pohranili u podsvijest i kao takvi kreirali stvarnost u odrasloj dobi, ovoj ženi koja je došla na terapiju. Stvorila je uvjerenje, „ja sam nevažna“, „ja sam zanemarena“, „ja sam neprimjetna“, „ja sam odbačena“ i time dobivala potvrde ljudi iz okruženja potpuno identične ovim uvjerenjima i zapadala je u duboke boli. Da, da, tako se podsvijest ponaša i kreira nam život. Ovo je samo jedan primjer kako, naizgled, beznačajna situacija, u mladom mozgu i psihi može uraditi početne razloge zatvaranja vlastite izvornosti s kojom smo došli na ovaj svijet.
Postoje i druge situacije gdje je roditelj vrlo nasilan i agresivan i bahat ili hladan i nedostupan, dijete će imati takav „uzor“ i već kao malo dijete ili školarac, a kasnije i kao mladić i suprug će preuzeti model agresivnog ponašanja prema nježnijoj i senzibilnijoj djeci ili osobi koje su po svojoj strukturi, također zbog ranjavanja postala bespomoćna, prestravljena, izgubljena i potlačena. Pogledajte, neka djeca zbog ranjavanja postaju agresivna, a neka žrtve. Ovo vam objašnjavam iz razloga kako bi shvatili kako nastaje druga strana medalje dobra, a to je zlo ili loše.
Nastaje ranjavanjem, traumatizacijom, preuzetim obrascima ponašanja koja su destruktivna i naslijeđenim podsvjesnim programima. Oni iskrivljuju izvornost koja je čista. Nije dobro biti agresivan i nije dobro biti submisivan jer je destruktivno i za onoga tko nosi ovakav iskrivljeni dio ponašanja ali ni za osobe oko njih. Ne postoji samo dobro ili samo loše, jer će osoba koja je sklona agresiji pokazati taj dobri dio sebe davajući novac beskućnicima na ulici, dok će potčinjena osoba katkad smoći snage i zauzeti se za sebe.
Govoriti djeci, budi dobar ili budi dobra zvuči izuzetno. I u odrasloj dobi volimo osjetiti dobrotu koja je govor ljudskosti. Međutim, konstantno usmjeravano ponašanje na dobrotu dovodi do negiranja drugih osjećaja i drugih aspekata sebe koje smo sklonili i zanemarili i koji nas zakidaju za cjelovitu i cjelovitog sebe. Tako dobrota prelazi u udovoljavanje drugima, nemogućnost postavljanja granica, konstantno bivanje na usluzi, strah od autoriteta, povlačenje, zanemarivanje vlastitih potreba, nemogućnost zauzimanja za sebe, iscrpljivanje i teškoće kad treba reći NE.
I to sve zbog određenih neugodnih, ranjavajućih i traumatskih iskustava koje smo svi osjetili i uvjerenja da moramo biti dobri jer ćemo jedino tako zadobiti poštovanje, ljubav i prihvaćanje, što se baš i ne događa jer svu izranjenost koju smo dobrotom potisnuli, ne možemo ukloniti. Ona, kao i sve drugo u podsvijesti ima silu koja je jača od bilo koje svjesne radnje ili htijenja. Zato, moramo pogledati u taj „loši“ , destruktivni, izranjeni dio sebe, izranjeno dijete u nama i iscjeljivati ga i iznova učiti zbog čega smo izgubili i zaboravili sebe i kako vratiti ono što nam je oduvijek pripadalo. Tada će dobrota dobiti obrise zrelosti, znanja, uravnoteženosti, prave usmjerenosti, zdravog zadovoljstva i još veće efikasnosti jer izlazi iz naše punoće i autentičnosti i jednako donosi dobrobit i onom koji ju daje i onom koji ju prima.
Gost komentator za Dnevni list: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja, PEAT trenerica, THETA i EMDR praktičar
Foto: Goran Primorac
