Nju je nominirala njena unuka Danijela Žderić iz Metkovića, koja je prilikom nominacije svoje bake poslala i vrlo dirljivo popratno pismo koje prenosimo u cijelosti.

”Da li ste u svom životu imali osobu koja vas je bezrezervno voljela..baš ono pravo..

Koja vam je bez obzira što napravili praštala ..

Koja vas je neizmjerno ljubila..

Prepustite prirodi da vaš krvni pritisak održava stabilnim (Garantirano!)

Koja je plela džemper cijelu noć, pa stopirala 30 i nešto kilometara da vam ga sutra donese..

Koja vam je iz svojih usta davala..

Koja je uvijek bas uvijek imala vremena za vas… a vi niste..

Koja vas je mazila kad ste bili mali tako isto identično i kad ste narasli..

Da je vaše propuste i greške blagoslivljala..nije vas sudila..

Da ste znali i galamiti na nju, a ona bi šutila i opet tješila, ljubila..

Da ste imali vrimena al ste ga potrošili na neke nebitne ljude a ona je i dalje čekala, spremna..

Da si joj bila bitnija od sebe same, dajući sve sto je mogla dati a na sebi je krpila rupe..

Da je uvik rekla javi se kad dođeš doma, ne javiš se, a da te ne grdi..

Da vas svaki put isprati i maše..

Da je samo tražila, dođi bona da malo pričamo, ti obećaš ne dođeš, a ona i dalje čeka..

Da nikad nisi gladan, jer uvik ima kaše od jaja..

Da je voljela ABC sir, dukat maslac, palenta puru, Podravka juhu, petit beure keks s maslacem, zbregov mlijeko i najviše kroasane..

Da si joj bila centar svijeta i ona tebi..

Da ti je bila i ćaća i mater, i baba i najbolji prijatelj. bespogovorno.i bezrezervno..
Da li ste imali osobu da je disala za vas..

Čiji su poljupci i zagrljaji i sad melem na ranu..

Mogla bi satima pisat..u vječnost..

Kad sažimam tekst, kao da sam samog živog Isusa imala uza sebe..i hvalospjev ljubavi..

Ako niste imali nekoga ovakvog, onda niste imali ništa..

Gdje dođeš u bolnicu , oni je zavežu, moliš da dadnu vode ne daju..ne znaju oni koga su imali na postelji..

I sada, kad se ispunja neko vrime, neki sumorni i teški dani dolaze..

I gledam te oči umorne, i milujem te obraze, gledam te najdraže ruke, i tu bespomoćnost, gdje po malo svakim danom sve bliže je nečem nama još nepoznatom..

Gdje mi još one sočne milostive poljupce dadne..

Gdje me za ruku drži i zaspne..

A znam da živi malo manje od stoljeća, i da je umorna od svega..a ja ponizno u srcu kažem hvala ti Isuse, hvala ti Marijo, hvala ti Gospodine, sve džokere sam ispucala, i sebično je još držim za ruku da ne ode..

Ako niste imali nekog takvog nećete nikada znati da se srce raspukne, a duša polomi ko staklo, da bol razdire prsa, a ti si tako nemoćan..jer ne možeš joj pomoći , ne možeš za nju hodati, ne možeš za nju sjediti, niti joj vise želje za neka mjesta ispunjati..

Više neće biti ništa kao prije..

Ništa..ništa…

Al će živjet vječno sjećanje na te dane i zahvalnost Bogu da je usprkos svemu još uvijek živa.

baka Ruža Dodig 1927 god

“ŽENA MAJKA KRALJICA"

Hercegovina.in