Jučer sam obišla sve maslinike u Gornjem Proboju. Od onih prvih po sve do najnovijih, tek posađenih. Prije tridesetak godina na Probojskoj gredi do gaja nije bilo veće koncentracije stabala na jednom mjestu. Tu i tamo su se iz kamena i stijena probijali dubovi kržljavi ogoljeli, kako od suša, tako i od kresanja za lišnjak. A danas! Šetaš i svako malo naiđeš na maslinike iz kojih se šepure zdrave masline. Čini ti se kao da te svojim srebrno zelenim listovima zovu da uđeš u maslinik i da ih pogledaš kako su zgodne. I stvarno jesu. Lijep je osjećaj kad obilaziš te maslinike i nazivaš ih imenima: Antin maslinik, Milenkov i Vlladin, Slobodanov, Grgin maslinik, Mirkov…
Nije bilo lako posaditi maslinik. Treba dosta uložiti i raditi, a nisi siguran u uspjeh. Hoće li masline uopće preživjeti zimu? Bilo je puno skeptika koji su se smijali hrabrim budućim maslinarima. Danas vidim da i skeptici sade. Pa što bude. Većina maslina je preživjela veliki snijeg i led koji je prije par godina uništio sve što se uništiti može. Ali, eto, masline nije.
Mislili smo da su ovo prve masline u Proboju. Sve dok prošle godine prilikom jedne šetnje na Kapetanovu gomilu nismo naišli na tko zna koliko staro drvo masline, zaraslo u kupinu i draču. Nedaleko od njega ugledasmo još jedno, pa još i tako osam stabala. Posađeni su u pravilnom redu na padini koja se spušta prema Probojskoj dragi. Nitko od starijih ne zna tko ih je sadio niti je itko znao da postoje. To otkriće nas je ohrabrilo jer je potvrdilo da masline na ovom terenu mogu preživjeti. Danas je užitak obilaziti maslinike jer se ne bojiš da su krhki i osjetljivi na ovdašnju klimu. To su nam rekle stare masline davno zasađene ispod Kapetanove gomile. Šetnja od maslinika do maslinika je uživanje koje se ne može opisati riječima. Ima tu relaksacije, meditacije, pa i mistike. Iznad svega - iskonske sreće.

Probojska orhideja