„Najviše radim s djecom vrtićke i predškolske dobi, iako u suradnji s Odjelom za fizikalnu terapiju radim i s odraslim ljudima (stanja nakon cerebrovaskularnog inzulta, kraniocerebralne traume…). U opis posla spadaju i procjene za različite komisije, putem kojih djeca i odrasli s invaliditetom ostvaruju svoja socijalna prava. Roditelji dolaze najčešće po uputi naših pedijatrica i psihologinje, ali i odgajateljica iz vrtića. Ponekad dođu i na vlastitu inicijativu kada primijete neke teškoće kod djeteta“, kazala nam je Vasilj Zelić koja bi uskoro trebala početi s radom na Odjelu pedijatrije.
Metode i postupci u radu
Iako kroz život nije imala puno doticaja s osobama s invaliditetom, pred kraj gimnazijskog školovanja odlučila se upravo za studij Rehabilitacije u Zagrebu, a današnje iskustvo i znanje koje je stekla prenijele su joj prof. Ines Joković Oreb i prof. Mladenka Vukojević.
„Njih dvije usmjerile su me da budem tu gdje sam danas. Naravno, čvrsto vjerujem u cjeloživotno obrazovanje i nastavila sam se dodatno educirati i nakon fakulteta. Završila sam edukaciju iz senzorne integracije te danas nosim titulu SIAT pedagoga, a tu su i druge, manje edukacije koje sam birala u skladu s konkretnim potrebama djece koja su dolazila kod mene kroz sve ove godine (terapijsko hranjenje, razvoj ruke, procjena funkcionalnog vida, CABAS metoda). Kada sam tek počela raditi, služila sam se različitim skalama procjene, ovisno o dobi i vrsti oštećenja kod djeteta, a s godinama sam se sve više počela oslanjati na opservaciju. U radu se redovito služim bazičnom perceptivno–motoričkom stimulacijom, pogotovo kada je riječ o težim oštećenjima kod djeteta. Ipak, najčešće primjenjujem CABAS metodu za koju sam se educirala u EDUS udruzi u Sarajevu kod dr. Nirvane Pištoljević, a ovisno o potrebama djeteta, služim se i drugim raznim rehabilitacijskim postupcima kao što su baby handling, poticanje orofacijalne muskulature…“, rekla je Vasilj Zelić.
Kako je nadalje navela, timska suradnja u Domu zdravlja Ljubuški je na visokoj razini, iako uvijek postoji prostor za poboljšanje suradnje u svim segmentima.
„U našoj ustanovi imamo kompletan tim – socijalnu radnicu, psihologinju koja je ujedno i gestalt psihoterapeutkinja, logopedicu, radnu terapeutkinju i Bobath terapeutkinju. Suradnja među nama je odlična, a povezani smo i s Odjelom za pedijatriju, kao i s Odjelom za fizikalnu terapiju. Formalnu suradnju ostvarujemo s osnovnim školama na području Ljubuškog te zajedno s kolegama u obrazovnom sustavu radimo psihofizičku obradu djece s teškoćama u razvoju koja su školski obveznici“, istaknula je Vasilj Zelić.
Nedovoljan broj stručnjaka
Smatra da je broj rehabilitatora i logopeda uposlenih u zdravstvenom sustavu apsolutno nedovoljan. Ne samo rehabilitatora i logopeda, nego i srodnih struka (radnih terapeuta, psihologa…).
„Pedijatri, nažalost, ne dobivaju tijekom svog obrazovanja dovoljno informacija o faktorima rizika zbog kojih bi dijete trebalo uputiti na psihološku i edukacijsko-rehabilitacijsku procjenu, a često ne znaju ni kome uputiti dijete. Jednako tako i roditelji, ako i primijete neke teškoće kod svog djeteta, ne znaju ili se nemaju kome obratiti. Mišljenja sam da bi svaka zdravstvena i obrazovna ustanova trebala imati barem jednog stručnjaka našeg profila. Ako jedan stručnjak ne može pokriti sve potrebe jedne ustanove, uvijek se može raditi na ostvarivanju međuinstitucionalne suradnje, kojom bi se kompletirao sustav nadzora i praćenja jednog djeteta. Napomenula bih roditeljima, ako im netko iz okoline izrazi sumnju da dijete možda ima neku razvojnu teškoću, da se odmah obrate edukacijskom rehabilitatoru. Najveća prepreka ranoj detekciji razvojnih teškoća su stereotipi kako su muška djeca lijena, da je dijete živahno, da će odjednom progovoriti ili, primjerice, da treba čekati do treće godine i slično. Najbolje je prepustiti stručnoj osobi da procijeni je li djetetu potrebna terapija“, poručila je Vasilj Zelić.
Dodala je i to kako je za funkcioniranje edukacijske rehabilitacije unutar zdravstvenog sustava najbitnija povezanost s pedijatrima.
„Budući da su pedijatri oni koji prate dijete od samog rođenja, ključno je da imaju uz sebe stručnjaka kojem mogu uputiti dijete. Upućivanje djeteta na procjenu je, naravno, tek početak procesa. Daljnji rad s djetetom podrazumijeva rad na sebi u stručnom smislu, cjeloživotno obrazovanje te dobru suradnju i komunikaciju s kolegama u struci, kao i s roditeljima djeteta“, zaključila je naša sugovornica.
Piše: Antonela Marinović Musa / Dnevni list
