1. Recite nam nešto o sebi, svom školovanju i stručnom usavršavanju.

Rođena sam 1994. u Ljubuškom. Osnovnu školu završavam u Vitini, a srednju Gimnaziju u Ljubuškom. Prvostupnica sam pedagogije i magistra edukacijske rehabilitacije – smjer Inkluzivna edukacija i rehabilitacija. Navedene studije sam završila na FPMOZ-u u Mostaru. Razlog odabira fakulteta sam detaljnije navela u ranijem intervjuu, a to je velika ljubav prema radu s djecom te ujedno suživot s osobom s invaliditetom koja je uvijek isticala svoje mogućnosti, a ne teškoće.

Neposredno nakon fakulteta sam volontirala u JU Edukacijsko-rehabilitacijskom centru za djecu, mlade i odrasle osobe s teškoćama u razvoju u Ljubuškom. U OŠ Marka Marulića u Ljubuškom sam radila kratko kao asistentica djevojčici s poremećajem iz spektra autizma u posebnom odjeljenju.

Nakon fakulteta sam pohađala nekoliko edukacija, radionica koje su bliske potrebama djece s kojima radim. Među njima bih istaknula senzornu integraciju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, muzikoterapiju, zatim Edusovu edukaciju procjene bihevioralnog ponašanja djece uzrasta 0 – 6 godina te Brain Gym edukaciju 104 – 26 aktivnosti kod Koraljke Žepec koju svim studentima toplo preporučujem.

Na našim prostorima postoji malo edukacija, a one izvan granica naše države iziskuju dosta vremena i novca, ali unatoč tome sam mišljenja da ulaganjem u znanje, osobni rast i razvoj nikad ne možete biti na gubitku te podržavam cjeloživotno obrazovanje jer jedino tako možemo kvalitetno obavljati svoj posao.

2. Gdje ste zaposleni danas i s kojim dobnim skupinama najviše radite?

Trenutno radim u JU Edukacijsko rehabilitacijskom centru za djecu, mlade i odrasle osobe s teškoćama u razvoju u Ljubuškom na mjestu edukacijskog rehabilitatora – senzornog terapeuta. Najviše radim s djecom predškolske i osnovnoškolske dobi koja imaju postavljene dijagnoze poremećaja spektra autizma, sindrom Down, teškoće učenja, intelektualne teškoće, višestruke teškoće, ali i s djecom koja kasne u jednom ili više područja psihomotornog razvoja.

3. Na koji način djeca postaju korisnici usluga Centra? Postoje li određeni preduvjeti koje je potrebno ispuniti?

Temeljni cilj nastanka jedne ovakve ustanove je težnja Grada Ljubuškog da velikom broju osoba s teškoćama, kako sa područja Ljubuškog tako i cijele regije, pruži adekvatne usluge rehabilitacije i stručne edukacije. Stručni tim za prijem i otpust korisnika prikuplja dokumentaciju koja je sastavni dio kartona korisnika, a nju čini: upisni formular, rodni list, potvrda o prebivalištu, liječnička dokumentacija, zamolba centra za socijalnu skrb za smještaj, socijalna anamneza, evidencija o kontaktima s roditeljima/skrbnicima, vrtićima, školama, institucijama, nadležnim liječnicima.

Nakon navedenog, obavljene procjene djeteta i razgovora s roditeljima, stručni tim donosi odluku o prijemu korisnika u centar nakon čega se pravi individualizirani plan i program za svakog korisnika u skladu s postavljenom dijagnozom.

Završena rehabilitacija podrazumijeva otpust korisnika iz edukacijsko-rehabilitacijskog programa Centra u dva slučaja: kada stručni tim donese odluku da je korisnik savladao teškoće i osposobljen je za samostalno funkcioniranje ili na zahtjev korisnika, roditelja ili socijalnog radnika u slučaju institucionalnog smještaja.

4. Kolike su mogućnosti provođenja edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti na vašem radnom mjestu? Postoje li ograničenja? Kakva je suradnja s ustanovama drugih sustava?
Na radnom mjestu sam zadovoljna mogućnostima provođenja edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti. Svaki kabinet stručnog suradnika je opremljen u skladu s potrebama djece i stručnjaka te opreme ne nedostaje, iako, naravno, uvijek postoji potrošni materijal kojeg je s vremenom potrebno nadopunjavati ili zamijeniti.

U centru postoji zaposlen skoro kompletan tim – edukacijski rehabilitator, logoped, fizioterapeut, socijalni radnik, senzorni terapeut, između kojih je suradnja dobra. Trenutno u centru imamo zaposlenu psihologinju kao vanjsku suradnicu koja jednom tjedno radi s roditeljima i djecom, što je nedostatno.
Upravo zbog toga smatram kako svaki centar uz gore navedene zaposlenike mora imati stalno zaposlenog psihologa i Bobath terapueta kako bi bili kompletni te tako mogli pružati multidisciplinarnu timsku procjenu djece i savjetovanje roditelja.

Formalnu suradnju ostvarujemo s Domom zdravlja i osnovnim školama na području grada Ljubuškog te smo uvijek dostupni za savjetovanje i suradnju putem poziva ili susreta uživo. Naravno, uvijek postoji prostor za poboljšanje i unaprjeđenje postojeće suradnje.

5. Koje metode procjene i rada najčešće koristite?

Moj posao se temelji na izradi individualnog senzornog profila djeteta koji je temelj za tretman disfunkcije senzorne integracije. Navedeno provodim tako što prilikom prvog susreta obavljam razgovor s roditeljima, preuzimam potrebnu dokumentaciju te zajedno ispunjavamo screening listu i opći upitnik disfunkcije senzorne integracije.
Na drugom susretu se odrađuje početna snimka djeteta u vremenskom trajanju od 45 minuta, nakon čega senzorni terapeut prati/snima odnos, rad i igru roditelja s djetetom u vremenskom trajanju od 15 do 20 minuta.

Na kraju se odrađuje test disfunkcije senzorne integracije s djetetom ukoliko njegove mogućnosti to dopuštaju te se kreira individualni program poticanja senzorne integracije (IPPSI) s definiranjem kratkoročnih i dugoročnih ciljeva.

Ovisno o individualnim potrebama djeteta i u slučaju nedostatne ili zastarjele dokumentacije, senzorni terapeut može uputiti roditelja na ponovno procjenu kod psihologa ili nekog drugog stručnjaka. Terapijsko poticanje senzorne integracije temelji se na ciljanom poticanju adaptivnih reakcija potrebnih za učenje kroz interakciju djeteta i okoline. Najvažnija djetetova aktivnost je igra i kao takva se koristi kao metoda za poticanje razvoja senzorne integracije. Kroz igru sa terapeutom dijete razvija različite adaptivne reakcije u podlozi kojih je senzorna integracija te se mijenjaju načini na koje mozak reagira na različite osjetne unose. Stoga naglasak u senzorno-integrativnom prostoru stavljam na praćenje interesa djeteta prilikom kojeg senzorni terapeut omogućava djetetu samostalan odabir aktivnosti, ali tako da one budu strukturirane i usmjerene ka zadanom cilju.

Osim navedenog, u svome radu često zbog procjene djetetovog psihomotornog razvoja provodim procjenu tako što koristim Edusovu razvojno bihevioralnu skalu za uzrast djece 0-6 godina ili ACADIA test razvojnih sposobnosti za djecu osnovnoškolske dobi. U svome radu, osim metodom igre, često se služim bazičnom perceptivnom-motoričkom stimulacijom, Brain Gym aktivnostima, muzikoterapijom, vizualno potpomognutom komunikacijom, ovisno o individualnim potrebama djeteta.

6. Čemu bi se trebalo posvetiti više pažnje kako bi sustav socijalne skrbi dobro funkcionirao?

Gore navedeno pitanje je dosta kompleksno te je nemoguće napisati sve u jednom odgovoru jer sam sustav socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja te zdravstva zahtijeva detaljnu reformu. Međutim, ono što mogu navesti je da svaka ustanova socijalne skrbi treba imati zaposlenog stručnog suradnika edukacijskog rehabilitatora kako bi se više pažnje moglo posvetiti ranoj intervenciji.

Rana intervencija je izrazito važna zbog toga što se u prve tri godine djetetova života oblikuju temeljni psihički sustavi na koje se nadograđuje kasnije učenje i ponašanje pojedinca. Ona je važna jer nemaju sva djeca jednak početak: neka se rađaju sa zdravstvenim stanjima koja njihov razvoj čine neizvjesnim. Tako se kod neke djece tijekom prvih godina često uoče odstupanja u psihomotornom razvoju, što onemogućava puni razvoj njihovih potencijala.

Upravo zbog toga je važno da se u sustavu socijalne skrbi više pažnje posveti obaveznoj godišnjoj procjeni i praćenju djece do treće godine kako bi se na vrijeme uočila razvojna odstupanja te roditelje i djecu uputilo na odgovarajuće sustave podrške (centre, domove zdravlja i sl.), sve u cilju uključivanja roditelja i djece u odgovarajuće terapije kako bi lakše shvatili, prihvatili teškoće i tako pomogli svome djetetu da ostvari svoj puni potencijal. Ne možemo govoriti o napretku djeteta ako ne pomognemo prije toga roditelju prihvatiti, suočiti se i proći faze prihvaćanja djetetovih teškoća.

Klub studenata edukacijske rehabilitacije ERGO