Uskoro počinje još jedna školska godina – izazov za učenike, roditelje, osobito za prvašiće. Kako ih možemo pripremiti za prvi dan nastave koji bi za njih trebao biti poseban i ispunjen lijepim uspomenama?

Polazak djeteta u školu jedan je od onih događaja na koji se, za razliku od mnogih drugih promjena u životu, imamo vremena pripremiti i posvetiti dovoljno vremena pitanjima koje dijete ima. U toj razvojnoj fazi dijete je radoznalo po svojoj prirodi, a na nama je da namjestimo uho za njegove upite o školi, umjesto da pretjerano razmišljamo o tome kako ga pripremiti na sve što se u teoriji može dogoditi. Vrijeme će samo od sebe donositi izazove i pitanja, jer je škola živa i nepredvidljiva sredina. To su trenuci za odgoj i savjete.

Prevelika očekivanja roditelja, ponekad i nerealna, mogu negativno djelovati na djecu. Ocjene i učenička postignuća su, dakako, nešto oko čega bi se roditelji trebali brinuti, no ne na način koji samo njima odgovara. Je li to česta pojava, pogotovo u današnjim modernim vremenima?

Odrastanje djeteta treba pratiti proporcionalan razvoj roditelja, rast u kompetencijama, širenje roditeljskog kapaciteta, kako bi mogli odgovoriti na potrebe svoje djece. Ovo često zanemarujemo. Uz dijete raste i roditelj, što znači da on ne može i ne smije biti pasivni promatrač u životu svog djeteta. Događa se da roditelj nije osvijestio svoja očekivanja od djeteta u obrazovnom smislu, a kamoli da ih je priopćio svom djetetu. Roditelj se ne smije baviti samo finalnim ishodom, odnosno onim što piše u rubrici za ocjenjivanje, nego pratiti proces koji tome prethodi. Svakako bi trebalo izbjegavati usporedbe s bratom, sestrom, rođakom, susjedom… Djeca to istinski ne podnose i uspoređivanjem oko ocjena ne činimo nikakav odgojni iskorak prema djetetu, već tri koraka unatrag.

Kako bismo trebali reagirati kada nam dijete kaže da mu je dosadno u školi, odnosno na koji način možemo stvoriti pozitivnu sliku o ovoj obrazovnoj ustanovi?

Treba uzeti u obzir radi li se o dosadi kao izabranom ponašanju, poput „imam što raditi i znam točno što trebam ali mi se ne da“ ili o preopterećenosti djeteta izvanškolskim aktivnostima koje mogu ozbiljno utjecati na postignuće u školi. Neminovan je otpor prema učenju u jednoj fazi odrastanja, ponajviše u ranoj i srednjoj adolescenciji. Dotad bi radne navike trebale već biti izgrađene. Ako je tako, vjerujem da će se kriza lakše nadići. Ulaganje u vlastito obrazovanje se ne vrednuje visoko u našem društvu, djeca znaju mnoštvo priča o stvarima koje mi odrasli zovemo pogodovanjem pri zapošljavanju, kupovanju diploma i slično. Na roditelju je, stoga, da od rane dobi obrazovanje ne predstavlja kao „moranje“, već kao benefit za postizanje ciljeva u životu i osobni rast, ali i svojevrsno stvaranje intelektualnog imuniteta na opću pretrpanost informacijama u modernom svijetu. Djeci u školi volim ispričati priču o jednom afričkom plemenu koje u svom jeziku nema riječi „dosada“. Za njih je to nepoznato razmišljanje. Djeca vrlo dobro razumiju da je dosada izbor. Ipak, ako pričamo o obliku nastave koji određeni nastavnik koristi, razumijem da je ex-cathedra pristup predavača nezanimljiv djeci i čini ih pasivnim promatračima. Sudionici odgojno-obrazovnog procesa ne trebaju bježati od modernizacije nastave.

Školske obveze su nešto na što se svaki učenik treba priviknuti, no pritom treba voditi računa i o razvojnim igrama te o slobodnim aktivnostima? Koliko su one važne za intelektualni razvoj djeteta?

Od dana dolaska na ovaj svijet, roditelj može stimulirati razvoj mozga svog djeteta. Danas imamo mnoštvo didaktičkih igračaka koje prate rani razvoj djeteta. One ne moraju koštati bogatstvo i većina ih se može samostalno izraditi. Dijete instinktivno traži igru, u ranijoj fazi simboličku, a s polaskom u školu usvaja igre s pravilima. Problem modernog roditeljstva je u zaustavljanju te dječje spontanosti, razvoja govora, motorike, guranjem ekrana djeci u ruke. Često roditelje budućih prvašića savjetujem da djeci vrate okolnosti za igru kakve su generacije prije njih imale same po sebi – igranje na svježem zraku, pijesak, lopta, vožnja biciklom i slično, jer zamjećujem da su ekrani zauzeli tron. To je paradoks. Savjetujemo roditeljima da svojoj djeci pruže ono što su sami imali bez ikakva posebna ulaganja. To savjetujem, ali s jednom bitnom razlikom – da puno više razgovaraju sa svojom djecom o stvarima koje ih muče. Taj dio je u velikom broju slučajeva u prošlosti izostao u odgoju u našem društvu.

Na učiteljima je velik i odgovoran zadatak – kako motivirati učenike da dobro uče, ali i stvoriti pozitivan međusobni odnos. On je itekako potreban za uspjeh, zar ne?

Figura učitelja je bitna za dijete, ali ne može i ne treba mijenjati obveze i odgovornosti roditelja. Mislim da većina učitelja u našem podneblju još uvijek uživa povjerenje roditelja i da u roditeljima imaju iskrenog partnera u odgojno-obrazovnom procesu. Iskustvo u radu mi govori da su roditelji slobodniji u komunikaciji s učiteljima i češće u pitanje dovode njegov autoritet. Također, i roditelji i učitelji su otvoreniji za glas struke koja je u većini škola još uvijek relativno nova pojava (psiholozi, edukacijski rehabilitatori, logopedi). Učiteljima i nastavnicima često savjetujem jednu stvar – držite se svoje uloge. Njegujte odnos, pružite znanje koje imate, ali i upoznajte granice svog posla. Tako ćete se zaštititi od profesionalnog izgaranja.

Često čujemo da su kazne „poželjne“ u odgoju. Što, primjerice, osjeća dijete kojem roditelj kaže da mora ići u kut zbog loše ocjene?

Povezati ocjenu s osobnošću djeteta je pogrešno. Odgojna „jedinica“ ne postiže ništa. Ono što nazivamo kaznom trebala bi biti neka vrsta pedagoške mjere, a odgoja bez razgovora – nema. Dijete ne može gatati što roditelj želi postići kaznama ako razgovor izostane. Rekao bih da je, primjerice, uskraćivanje izlazaka u slobodno vrijeme djetetu koje je zanemarilo obveze i pri tom obmanulo roditelja o stanju u školi primjerena odgojna mjera dok dijete ne popravi svoj pristup radu i preuzme odgovornost. No to ne smije biti usmjereno na njegovu vrijednost i dostojanstvo, već isključivo na odabire koje je činilo i koje može popraviti.

Ako uočimo da dijete ima neke strahove ili komunikacijske poteškoće, kada je potrebno zatražiti stručnu pomoć?

Kada pričamo o razvoju komunikacije onda treba znati da postoje faze razvoja govora i prije nego dijete nauči sklapati riječi u rečenicu, odnosno komunicirati verbalno. Ako dijete u fazama koje prethode verbaliziranju ne uspostavlja komunikaciju s roditeljem koristeći poglede, upiranje prstom u objekt koji želi da mu date ili, pak, ne pokazuje nikakvo zanimanje za igru s ukućanima ili drugom djecom, to su alarmi koje ne smijete ignorirati, pripisivati karakteru ili famoznoj frazi „proći će“.  Ako pričamo o strahovima koje ne možemo pripisati razvojnim fazama, poput straha od školskih prostorija pri polasku u školu ili potresa, poželjno je odmah reagirati. U praksi, svake godine susrećem djecu koje imaju krizna razdoblja i želje za izbjegavanjem škole i svega što je s njom povezano. Tu je od ključne važnosti da roditelj zatraži stručnu pomoć na vrijeme. Suradnja roditelja, učitelja/nastavnika i stručnih suradnika u školi u školskim uvjetima dovodi do poboljšanja za dijete.

Kako Vi, kao psiholog, možete pomoći učenicima, nastavnicima, ali i roditeljima da razviju i održe svoje potencijale?

Pitanje potencijala je svakako bitno, ali i često izlizana floskula proizašla iz moderne psihologije i menadžmenta. Ponekad se na nju „upecaju“ roditelji koji onda pod svaku cijenu dijete uključuju u mnoštvo aktivnosti pod krinkom „razvijanja potencijala“, a zaboravljaju bitne stvari – važnost uspostavljanja kvalitetnog odnosa sa svojim djetetom i provođenje kvalitetnog vremena s njim. Djeca čiji roditelji njeguju podržavajući odnos ispunjen toplinom, ali i jasnim granicama, čine najbolje za svoje dijete. Zapadno individualističko društvo precjenjuje uspjehe, bodove, medalje, lajkove, pratitelje i instant uspjeh i priznanice, a zanemaruje duboku potrebu čovjeka da bude voljen i da voli, da se dijeli s bližnjima i da se međusobno pomažu.

Ne može i ne treba svako dijete biti vrhunski sportaš ili pijanist, ali svako dijete može postati vrhunski čovjek. A da bi postalo takvim, roditelj mora u odgoju njegovati osjetljivost za potrebe bližnjega. U protivnom stvaramo društvo samodostatnih sebičnjaka u celofanu ostvarena, moderna čovjeka.