Draga moja čeljadi, želim vam se svima zahvaliti što ste mi svojom pozitivnom reakcijom dali vjetar u leđa da nastavim pisati dalje. Bit će tu još novih gradova i susjednih zemalja, al' o tom - potom. Nastavljam dalje pisati o malim Meksikancima, mariačima i tekili.

* Umjesto naziva Mexico City koji je inače pogrešan, radi uštede slova, vremena i prostora, koristit ću DF (Distrito Federal).

Već sam se pomalo aklimatizirala. Moje spavanje, koje je u početku bilo do 6 u jutro, malo se produžilo. Svako bi jutro za doručak napravila tortille od kaktusa punjene sirom točnije, quesadille. Potom bi otišla u obližnji super market i divila se njihovom voću i povrću. Bio mi je gušt svaki dan pronaći, probati nešto novo i uspoređivati njihove cijene s našima. Ovdje je sve toliko jeftino, mislim na namirnice tipične za ovo podneblje. Cjenovno su me najviše razveselili avokado, papaya i limeta. Džaba! Ajme radosti. Zatim kaktus koji je toliko mljac. Em je mesnat, em je zdrav. Postao mi je zamjena za sve šnicle. Sljedeće nakon kaktusa bili su skakavci. Puni proteina, super stvar za mog brata i sve njemu slične što paze na mišiće. U kombinaciji s par kapi limetinog soka prava su delikatesa. Hrskavi su i zdravi pa mi nije jasno kako je ovdje pored tako divnih namirnica čips broj jedan grickalica, a kola piće broj jedan.

Prije samog dolaska u Meksiko, moji roditelji su iznenada promijenili odluku i rekli mi da mogu otići u Meksiko u DF samo turistički na mjesec dana i nazad kući. Čak mi mater nije dala ni ruksak, već kofer objašnjavajući - "dosta je meni avanturista". Što god joj to značilo. Njihovu sam odluku prihvatila eto „reda radi“ (majko izvini), iako sam znala da se kući neću vratiti. Ne tako skoro. No, da bi ostala morala sam pronaći posao. U početku mi je bilo bitno bilo što, samo da imam koji pesos u džepu. U DF-u to je za mene bilo nemoguće. DF nije samo grad. To je glavni grad, država i distrikt, sve u jednom. Moj treći distrikt koji poznajem nakon Washingtona i Brčkog. Grad u kojem živi 6x Hrvatske i grad u kojem vam od točke A do točke B obično treba dva sata u jednom smjeru i gdje obično ne možete planirati tri stvari za jedan dan, već samo jednu. Prevelik je to grad za mene bio, prekrasan, ali prevelik da bi krenula s nekim poslom. Plus - ja i orijentacija jednako dezorijentacija.
Hvala dragom Bogu, ali koji god grad na svijetu izabereš uvijek postoji netko naš. Na kraju može biti da ti je taj netko kum ili rođak. Ima nas gdje god se okreneš. Na Facebooku sam našla grupu Hrvati u Meksiku, u toj grupi sam našla svoju poznanicu koja je ovdje dvije godine i koja me savjetovala da dođem u Playu del Carmen. Playa del Carmen je grad koji se nalazi u Quintani Roo, jednoj od 31 savezne države koliko ih Meksiko ima. Ono što Playu čini posebnom je pogled na Karipsko more i njene plaže. Grad je veličine Makarske i živi isključivo od turizma. To mi je već bila dobra prilika za posao.
Druga prepreka poslije ne hablanja španjolskog jezika bili su papiri tj. radna viza. Dakle, ako što ne volim, onda je to sve što ima veze s papirologijom i dokumentacijom. Otkad sam u Zagrebu za sve moje papir/dokument probleme brinula se moja prijateljica Doris.
-Doše, evo me na šalteru broj 1. Di ću sada? –Nek' ti udare pečat pa idi na 3! -Evo me na šalteru 3. Onda?
I tako već godinama. Ne volim i točka. Čak se znalo i zapiti kad bi nešto sama riješila. Iva against documents. Ovdje je pravilo - Ako želiš dobiti posao, moraš imati papire, a opet papire možeš dobiti samo ako imaš posao. Nisam imala papire pa sam to pravilo ignorirala i odlučila vjerovati radu na crno. Da mo'š mislit da su svi u Meksiku prijavljeni. Aha. Mom optimizmu nije bilo kraja. Laura mi je poslala par ponuda za posao, prva je bila za jedan nature park. Poslala sam im CV i tako dobru zamolbu za posao, opisujući moju zemlju i njezinu prirodu. Da se rasplačeš od ljepote, ali odgovorili su mi - Nikad. Nema veze, pa ni u Hrvatskoj mi nisu nikad odgovarali, ništa šokantno. Kad dođem u Playu idem tamo od restorana do restorana, ondje će me zaposliti. Znam!
Sljedeće što sam morala napraviti je objasniti svojima da idem u Playu. Prvo sam kupila kartu, onda sam im rekla da idem. Moja zanimljiva karakteristika, prvo se dogovorim ili napravim nešto pa tek onda pitam svoje roditelje za dopuštenje. Koliko sam puta „fasovala“ zbog toga i evo još se nisam opekla.
-Majko, kupila sam kartu za Playe.
-Kako si kupila, a nisi našla posao?
-Ma, javit će mi se. U Playi ima puno naših, već će mi netko pomoći.
-Imaš rok do Božića. Ako ne nađeš, vraćaj se kući, ima i ovamo posla.
I tako je mama popustila. Ćaća se nije izjašnjavao, jer kad ga pitam nešto, obično kaže - pitaj mater.

Moja velika olakšica u samom početku bila je ta što u DF-u živi moja rodica i par prijatelja. Svi su oni ovdje pronašli svog Jose Armanda ili Esmeraldu. Život s rodicom bio je bez pretjeranih troškova. Uglavnom sam trošila na hranu. Njoj je falila naša kuhinja pa sam joj pravila pitu, štrudlu, našu tepsiju. Prije nego sam došla tetka mi je rekla da Žana želi cd od Jasmina Stavrosa. U Croatia Recordsu bilo mi je malo neugodno.
-Treba vam cd od Stavrosa?- začuđeno su upitali.
-Ma je, al' ne za mene, treba mi za rodicu u Meksiku - pravdala sam se ja. Na kraju taj cd se nije gasio pogotovo kad bi se popilo. Taj Stavros te baš raskući sa onih svojih sto Amerika. Čak je i jedan momak Meksikanac koji nam je parkirao auto pitao kako se zove ovaj pjevač. Jea, Stavros je počeo konkurirati mariačima.

Moj prvi izlet bio je u Teotihuacan. Piramida Sunca i piramida Mjeseca - moje prve piramide u životu. Popeti se na piramidu Sunca nije bilo toliko teško, do samog vrha vam je potrebno 248 stepenica. Meni je bilo teže sići jer su stepenice jako strme. Rodica je dehidrirala oko 150-e stepenice, a nigdje vode za kupiti. Negdje, tek tamo kasnije, pronašli smo momka koji je prodavao vodu. Mislim da je i u Visokom usluga čak bolja. Oni bar prodaju pizzu u obliku trokuta.
Sljedeće mjesto bilo je Xochimilco ili plutajuća polja cvijeća. Mjesto na kojem danas leži DF nekada je bilo jezero koje je isušeno, a ovi kanali koji su im služili za navodnjavanje su jedino što im je ostalo. Zbog isušenog jezera grad svake godine tone za 25 centimetara - pa se ti igraj s majkom prirodom. Xochimilco je raj boja. Poseban je po tome što ima gondole u kojima se vozate po kanalima. Na jednu gondolu stane desetak ljudi. Na njima se slave rođendani, izjavljuju ljubavi i prose djevojke. Egzotična Venecija. Mirisi su tu negdje.
Sa mnom i rodicom bili su njezin muž i njegov brat Jorge. Jorge je bio jako stidljiv, a inače je slovio kao neki prekrasni latino lover. Ništa od toga. Jorge se pokušao udvarati.
-Emocionada? -A? Evo sve, ali što ću biti uzbuđena? Rodica mi je objasnila kako oni u tim trenutcima očekuju da mi plačemo od sreće. Zbog vožnje na gondoli, on je očekivao odgovor u stilu Jorge esto es hermoso, mi vida, mi destino i te gluposti. Jorge je zaključio da sam hladna, a ja da on i nije baš sav svoj.
Drugo meksičko udvaranje bilo je u klubu. Prišao mi je jedan 50-godišnjak i objasnio da sam lijepa da bi radila ovdje, kako su Meksikanke grozne žene i da on nema nikome ostaviti firmu. Dao mi je vizitku i rekao da razmislim o svemu. Čuj, da razmislim. Treći, pak,  bio je lijep dečko, jako pristojan, s manirima, a kad ono - rastavljen čovjek. Nemoj, molim te. Mater bi mi rekla - dokrajčit ćeš me. Majko, ništa se ne sekiraj.

I prije nego sam napustila DF posjetila sam i svetište Gospe od Guadalupe, najveće svetište u Latinskoj i Južnoj Americi. Blagdan Gospe od Guadalupe ovdje se slavi 12. prosinca, kada ljudi hodočaste iz svih krajeva. Konačno sam vidjela mjesto gdje se sve telenovelske ljubavi sretno okončaju. Baš kad sam došla imali su mini povorku s Gospinim kipom i drvcem okićenim onim čičkarijama k'o u nas osamdesetih/ devedesetih. Kič je ovdje state of mind. Jedna fascinantna stvar, ne znam je li to ikonoklazam ili što, ali slike od Gospe ovdje su svugdje: od upaljača, bojica, haljina za Gaudeamusa, narukvica za nogu, pa evo i moje zadnje čuđenje - Gospa na cornflakesu! Nije to običan cornflakes, već u bojama koje dominiraju na Gospinoj slici – zelena, crvena i žuta. Pokušam ih razumjeti, al ne mogu. Samo zamislim da u Mališića imaju za kupiti pahuljice s našom Gospom Međugorskom. Misusovo!

Zadnji dan mog boravka u DF-u bio je rezerviran za druženje s Hrvatima. Ovaj put skupilo nas se sedmero, a naš domaćin bila je divna Jasminka koja je ovdje udana. Tu je bio i admin naše Facebook grupe Davor, koji je glavni krivac za ova lijepa druženja. Plus Gordana, Marko, moja rodica Žana, Janja i ja. Janja je pokupila moje simpatije. Ne znam je li to zbog njenog imena ili zbog toga što joj malo toga meksičkog valja. Hrvatska hrana joj je ovdje najviše falila, no odabranik njenog srca bio je Meksikanac, kao i svima ostalim ovdje, osim meni. Meni je Balkan - Balkan, ali neću puno o tome da ne bi kasnije jezik pregrizla.
Druženje se završilo, kofer se spakovao, ide Iva dalje sama. Sama. Bila mi je muka i panika kako ću ja to sve sama, no kod mene sve ima sretan početak, tijek i završetak. Kasnije sve lijepo što mi se dogodilo mogu nazvati darom od Boga, jer u slučajnosti nikad nisam vjerovala. Spletom okolnosti, u džepu sam imala samo 500 pesosa (malo manje od 250 kn). Tim novcem je trebalo platiti taksi, prvi autobus do aerodroma u Toluci i drugi autobus od aerodroma u Cancunu do Playe, kao i nešto hrane. Prvo me je taksist u 5 ujutro izbacio iz auta, jer ja nisam Sofia koja je naručila taksi. Kasnije je shvatio da sam ipak ja ta koja je naručila taksi, samo mu se od Ivana učinilo Sofia. U međuvremenu, moj mobitel se pregrijao i ugasio. Bravo. Vožnja autobusom od DF-a do susjednog grada Toluce trajala je sat vremena. Tamo sam od 06:00 do 11:00 čekala svoj let za Cancun. Let je otkazan za 14:00. Tipično meksički. Kod njih sve kasni. Kad ti Meksikanac kaže „ahora“ to može značiti sada, sutra ili za tjedan. I tako dok sam sva bijesna čekala let upoznala sam nekog smiješnog Richarda koji me nakratko nasmijao. Njemu je let bio u 12:00. Odletio meni moj Ricardo, a ja sam ostala sama s pregrijanim, mrtvim mobitelom. Dočekavši konačno let i prije samog ukrcaja, oni meni kažu: Žao mi je, ali vaš je let premješten na drugi aerodrom u DF-u, na drugoj strani grada.
-I što ću ja sad?
-Odvest će vas taksi, o našem trošku!
-Naravno da je o vašem trošku!
U taksiju sa mnom bila su dva Rusa, jako simpa gay par. Taksist nam je pričao lovačke priče i kad sam mu rekla da kuham, odmah je nazvao brata da mu kaže da ima slastičara za svadbu. Kao da se dogovorimo za biznis. Rus me je gurao laktom i davao do znanja da ni slučajno to ne napravim. Naravno da mi nije bilo na kraj pameti, ali trebalo mi je malo razbibrige u tom trenutku. U međuvremenu sam se opet naživcirala jer je u gradu bio takav kolaps, da nismo uspjeli uloviti let za 16:00. Bila sam toliko ljuta da je taksist izašao iz taksija i kupio mi slatkiše. Slatkica. Kad smo stigli na aerodrom, rekao mi je da ćemo ostati u kontaktu. Aha, hoćemo. Živio! Moj let je na kraju bio u 18:00. Rusi i ja krenuli smo pred kontrolu, oni nisu imali nikakve prtljage jer su u DF-u bili na trodnevnom izletu, a onda su zaustavili mene jer su vidjeli da me Rusi čekaju. Otvorili su moj kufer i uzeli mi svu kozmetiku koju sam imala. Sve što sam kupila prije Playe s obzirom da je u Playi kao turističkom gradu sve skupo. Žena koja mi je kopala po stvarima bila je super bahata. Molila sam je da mi ostavi kokosovu mast i objasnila da mi treba jer imam problema sa zdravljem, iako sam je u biti nanosila na lice. Kokosova mast je jako zdrava, ona je k'o maslinovo ulje. Možete je konzumirati, ali i nanositi na tijelo - objašnjavam ja njoj. Također je dobra za metabolizam pa mi je mexpolicajka odgovorila: Pa da, trebaš na dijetu! Ostali su se smijuljili njezinoj provali. Onda mi je uzela i kremu za sunčanje sa zaštitnim faktorom 80. Objasnila sam joj da je to moj lijek, jer moja koža je zbilja osjetljiva i na ovo sunce sam se morala pripremiti. Ljeti bi znala od pretjeranog izlaganja suncu „fasovati“ sunčanicu, a moja mama bi to objasnila - " 'oće seljanka za dan da pocrni." Nisam više htjela biti seljanka, ni „fasovati“ sunčanicu.
-Molim vas, pa mogu dobiti neku kožnu bolest pa umrijeti! Nula bodova. Žena se samo smijuljila. Kao i njezine kolege. Onda sam joj sva iznervirana pokazala svoju ruku i rekla: -Vidiš, ja sam bijela! Htjela sam joj stvarno dokazati da mi krema treba, al' na kraju je moj komentar ispao rasistički. Dovoljno da mi definitivno da do znanja da se pozdravim sa stvarima. Rusi su se ispričavali da su oni krivi, htjeli su mi dati novce koje sam naravno odbila i ponudili mi prijevoz do Playe. Ni prva ni zadnja kojoj su uzeli stvari. Toliko sam ih, vjerujem, iznervirala s cjelodnevnim kukanjem, da su mi kad smo došli u Cancun rekli da im je žao, al' da žure i da me ne mogu čekati dok pokupim torbu. Lijepo sam im se zahvalila, ni ja ne bi čekala da sam na njihovom mjestu. Bila sam na rubu plača s 200 pesosa. Ipak, u novom gradu počinje moja nova priča. Ona, sretna. Odahnula sam jer sam konačno došla živa i zdrava. O svemu ostalom, upoznam vas u sljedećem nastavku.

"Na kraju će se sve posložiti, a do tada živim za trenutke znajući da se sve događa s razlogom."

Još uvijek se pitam - Tko se maže mojim kremama?

Ivana Čuljak

Bolji Ljubuški