Danas obilježavamo Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Kakvo je stanje u našoj zemlji vezano za ovaj problem?

Kad govorimo o broju nasilja u obitelji, misli se na broj evidentiranih, odnosno prijavljenih incidenata koji nakon sudskog procesa završavaju s izrečenom zaštitnom mjerom psihosocijalnog tretmana koju provode Centri za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja uz suradnju centara za socijalnu skrb. S obzirom na kliničko iskustvo u praksi, taj broj je dosta veći, jer se mnoge žene ne usude prijaviti nasilje u obitelji ili partnerskim vezama. Tijekom pandemije mnogi su psihološki problemi eskalirali, pa tako i nasilje. Činjenica je da ekonomsko-socijalna situacija i nezaposlenost snažno djeluju na ljudsko ponašanje i svakodnevno funkcioniranje. Kad sve uzmemo u obzir, mogu reći da je u porastu bilo verbalno i tjelesno nasilje.

Jesu li nadležne institucije, ali i društvo, u dovoljnoj mjeri posvećeni ovoj tematici?

Institucije imaju programe prevencije nasilja koje provode, ali i programe za počinitelje nasilja i njihove obitelji. Mišljenja sam kako uvijek možemo ponuditi više, no da bismo to ponudili treba biti i više stručnjaka uposlenih u institucijama koje provode ovakve programe. Zakonske odredbe bi trebale biti strože i direktnije u smjeru posljedica za onoga tko čini bilo kakvo nasilje. Pritom mislim na veću brigu o mentalnom zdravlju zajednice, djece i odraslih.

Patrijarhalne norme mogu biti jedan od razloga pribjegavanju ovakvim neprihvatljivim oblicima ponašanja. Kakvo je mišljenje Vaše struke?

Primarna obitelj je okolnost u kojoj se dijete razvija. Dijete o sebi i o svijetu oko sebe prvenstveno uči od svojih roditelja. Roditelji često nisu svjesni svoje uloge i odgovornosti koju imaju kao roditelji. Njihova uloga je da se djeca uz njih osposobe za život, budu mentalno sposobna za suočavanje sa životnim okolnostima koje su izazovne i zahtjevne za svakog čovjeka. Velik utjecaj imaju i vršnjaci te obrazovni sustav. Naravno da utječe i sama osobnost pojedinca na to koje će mehanizme življenja usvojiti. Kad se dogode propusti iz neznanja roditelja i zajednice, onda imamo pojedince s nezdravim obrascima ponašanja koji iz svojih prijašnjih iskustva grade uvjerenja i očekivanja kako se silom i nasiljem rješavaju životni izazovi i frustracije koje su posljedica nerealnih očekivanja i uvjerenja. Na taj način grade odnose u kojima nisu sretni te za svoju nesreću krive druge ljude, najčešće bračne partnere i pribjegavaju obrambenim mehanizmima naučenim kroz život, često kroz nasilje i ovisničko ponašanje.

Na koji način možemo osnažiti žrtve nasilja da se ne ustručavaju potražiti pomoć, ali i potaknuti javnost da prijavljuje nasilje svake vrste?

Kontinuiranim radom na sebi kroz ozbiljni psihoterapijski proces. Da bi se osoba uopće javila na ovakav tretman treba biti toliko osviještena da vjeruje kako može dobiti podršku i biti u tolikoj frustraciji da se odvaži potražiti pomoć. To se obično dogodi nakon dugo godina provedenih u okolnostima gdje je bila izložena nasilju. Nažalost, ljudi još uvijek imaju generalne predrasude prema ovakvim oblicima ponašanja, kao da društvo „opravdava“ nasilje, odnosno nasilje se tumači kao oblik ljubavi. Vrlo je važno naglasiti kako je uopće došlo do odabira takvog partnera i ostajanja u takvoj vezi nakon što se prvi put nasilje dogodi. Ti uvidi se otkrivaju na psihoterapiji. Najčešće se nasilje događa unutar četiri zida, a ako i postoje svjedoci, u većini slučajeva ne žele se miješati, jer postoji mogućnost da će žrtva odustati od tužbe. Drugi razlog je taj što ljudi ne žele biti dijelom takvih konflikata koji su jako traumatični i bolni.

Kako se zlostavljane žene mogu oporaviti od traumatskih događaja?

Uvijek kroz kontinuiran, dugoročan i ozbiljan psihoterapijski proces, ali i druge terapijske procese. Potrebno je puno truda i ustrajnosti kako bi se promijenila percepcija, očekivanja i uvjerenja, ali i razvijanje emocionalnih kompetencija koje su potrebne da bi razumjele svoje izbore u prošlosti, oprostile sebi i nastavile živjeti svoju sadašnjost. Naravno da posljedice ne možemo izbrisati, ali mogu naučiti živjeti odgovornije prema sebi, kroz korektivno iskustvo u sadašnjosti. Prvenstveno uz terapeuta mogu naučiti stvarati nova iskustva, izgraditi povjerenje u sebe i druge ljude i kroz taj proces zacijeliti svoje traume.

Nakon takvog suživota ostaje emocionalna praznina koju je nekad popunjavala osoba uz koju su se kroz nasilje ipak realizirale, živjele, bile partnerice… Sve su ovo zahtjevni i kompleksni procesi oporavka jednog ljudskog bića. Veliku ulogu ima i obitelj te prijatelji koji mogu pružiti podršku i sigurno okruženje.

Važno je obratiti pozornost na naznake koje ukazuju na to da je neka osoba sklona nasilju. Možete li navesti neke od njih?

Eksplozivna ponašanja kroz komunikaciju, ponašanja u afektu, obrambeni stavovi, podizanje tonova, nerazvijenost tolerancije na frustraciju, neprepoznavanje vlastitih emocija, nerazvijene emocionalne kompetencije neutralizacije, mentalizacije… Ne želim generalizirati, sve je individualno, pa i to kako osoba razvija svoju frustraciju i na koji način zadovoljava svoje potrebe.

Vjerovanje u to da će se zlostavljač promijeniti često ostane samo na tome. Zlostavljane žene imaju bojazan od toga da će im se nešto loše dogoditi ako napuste nasilnika. Što možemo učiniti u takvim situacijama?

Mi smo tu da ponudimo drugačije razumijevanje ljudskog ponašanja kroz svoja znanja i terapijski odnos pun empatije i vjere. Ne upravljamo s ponašanjima drugih ljudi, možemo samo biti utjecaj ako klijent odabere drugačiji put za sebe. Možemo ponuditi, ali ne možemo odlučiti što je najbolje za klijenta. To svaki čovjek najbolje zna, makar odluka bila i da ostane u takvoj zajednici. Nitko ništa ne čini ako u tom činjenju ne zadovolji svoje potrebe i smisao, ma koliko mi kao stručnjaci znali da je nezdravo, čak i pogubno.

Zašto je važno posvijestiti si činjenicu da nas šutnja ne štiti od nasilja i diskriminacije?

U našem mentalitetu je to transgeneracijska poruka. Općenito šutimo često i na druge oblike nezakonita ponašanja u radnim organizacijama, društvu u kojem živimo… Ljudi su prestali vjerovati u bolje sutra i šutnja je postala obrambeni mehanizam – kad ništa ne mogu promijeniti, najbolje je šutjeti. Treba imati na umu da šutnja razara organizam ako nam služi kao potiskivanje i ignoriranje realnosti. Zahtjevno je ostati zdrav u nezdravu društvu. Šutnja može biti ponašanje koje nam godi i u kojem spoznajemo smisao i bit svoga postojanja, no nažalost u našem društvu je kontravještina koja vodi u disfunkcionalnost. I na koncu u bolesna stanja i mentalne te tjelesne poteškoće. Upravo zbog toga je potrebno naći optimalnu mjeru kako ostati pravedan, voditi brigu o sebi i drugima, ali i ne sagorjeti, tj. spoznati svoje granice.

Koja bi bila Vaša poruka ženama koje trpe neki oblik nasilja?

Niste same! Izbor postoji! On sa sobom nosi odgovornost u preuzimanju upravljanja sa svojim životnim izborima. To zahtijeva odrastanje i usvajanje zdravijih mehanizama preživljavanja. Nijedan čovjek nije stvoren da bi bio žrtva nasilja, ali često postanu ne samo zbog ponašanja drugih, nego zbog svoje slike o sebi i svojih uvjerenja. Traženje pravog puta i stručnjaka uz kojeg možete izaći iz svojih otežavajućih okolnosti sigurno postoji. Ponekad potraga za izlazom traje, ali nemojte odustati, jer vrijedi naučiti se umijeću življenja, osposobiti se za ljubav i rad i dati svom životu smisao.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list