Stipe – Steve Bubalo je čovjek za kojeg se s pravom može reći da je ostvario svoj američki san.
Rođen je u Hardomilju 2. svibnja 1932. godine od oca Nikole i majke Ruže r. Zelić. Osnovnu školu završio je na Humcu. Godine 1952. odlazi u tadašnju JNA na
odsluženje vojne obveze. No, vođen idealima slobode, s puškom u ruci, bježi iz vojske preko jugoslavensko- talijanske granice. Izvjesno vrijeme boravi u Italiji, a potom u Austriji, da bi potkraj 1954. otišao u SAD.
Po dolasku povezuje se sa stricem Antom, koji se već od ranije nalazio u SAD i koji mu u početku pomaže kako bi se lakše snašao u novome svijetu. Željan rada i zarade zapošljava se započinjući tako svoj novi život. Prvi mu je posao bilo branje jagoda. Plaća 95 centi za sat.
“Pitao sam poslovođu da nam dopusti raditi 12-13 sati na dan. Svaki tjedan 20 dolara išlo je na banku. Nakon četiri godine osnovao sam svoju prvu kompaniju. Bio je to težak rad. I fizički i mentalno, jer moj engleski u to vrijeme nije bio dovoljno dobar. No, uvijek sam bio odlučan i nikad nisam prihvaćao “ne može se napraviti”, kazao je jednom prigodom Steve. Šezdesetih godina upoznaje, “naše gore list” svoju buduću suprugu Louisu s kojom 1962. godine stupa u brak u kojem imaju dvoje djece. Ona je doista presudno utjecala na njegov budući život. Bila mu je, kako kaže, desna ruka u vođenju poslova, ali i stup obitelji. Uz to odlikuje je humanost i domoljublje.
Naime, iako rođena u Americi kao pripadnica II. generacije hrvatskih iseljenika, Louise je uvijek spremna za pomoć staroj domovini i ljudima u nevolji.
Uz velike napore i s promjenjivom srećom u prvim godinama rada, vođen upornošću i poduzetnošću, Bubalo ubrzo ulazi u svijet biznisa. Vlasnik je, odnosno predsjednik, kompanije “Steve Bubalo Construction Company” sa sjedištem u Los Angelesu gdje i živi. U logo firme ugradio je djelić domovine, označivši prvi dio hrvatskom nacionalnom simbolikom, a drugi simbolima nove domovine. Uz građevinarstvo, kao osnovnom djelatnosti, uspješno se bavi i nekim drugim poslovima. Za potrebe pružanja humanitarne pomoći utemeljio je zakladu “Bubalo Family Foundation“. Jedan je od najuglednijih i najimućnijih ljudi u hrvatskoj dijaspori. Obnašao je mnoge odgovorne dužnosti. Uz ostalo, u jednom je razdoblju bio član Savjetodavnog vijeća hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu. Uz to jedan je od utemeljitelja NK CROATIA iz Los Angelesa i njezin višegodišnji predsjednik.
Svoje domoljublje iskazao je kroz veliku financijsku potporu kako Republici Hrvatskoj tako i BiH, te vjerskim ustanovama i pojedincima pa ga s razlogom ubrajaju među najveće donatore u hrvatskoj dijaspori.
Potrebno je istaknuti da je Bubalo pokazao interes za veća poslovna ulaganja u domovini, ali zbog opće klime i nerazumijevanja nije išlo. Ipak, ostavio je poslovni trag kupnjom poljoprivrednog dobra “Vrana” nedaleko od Biograda. U tvrtku je investirao 30-tak milijuna dolara. Tvrtka je tehnološki odlično organizirana i posluje uspješno.
Louise i Stipe ne zaboravljaju korijene. Često dolaze u domovinu i zavičaj. Za vrijeme rata u gotovini su donirali gotovo 1,8 milijuna dolara, a njegova fondacija i danas sponzorira mlade u Hrvatskoj. Svom rodnom selu Hardomilju 2016. godine darovao je 4 km asfalta prema Starom Hardomilju, a vrijednost radova procjenjuje se na oko 500.000,00 KM. Umjesto dosadašnjim dotrajalim makadamskim putem, zaseoci Pivnice i Žabar, svaki sa svoje strane u dužini od po dva kilometra povezani su novim asfaltnim putem, koji se spajaju pored njegove rodne kuće i vode na prostrani plato ispred starog groblja i prekrasne kamene crkve sv. Stjepana Prvomučenika čija je gradnja započela davne 1928. godine.
Prošle godine financirao je obnovu Zavičajnog doma na Hardomilju. Riječ je o bivšoj zgradi područne škole na Hardomilju, koja je, preseljenjem mještana
s brda u područje uz rijeku Trebižat, zatvorila svoja vrata, a krajem prošlog stoljeća pretvorena je u Zavičajni dom, a zaslugom obitelji Bubalo u potpunosti je obnovljena i privedena svrsi te će i dalje služiti na radost svim mještanima. Prvi se put vratio kući 1990. godine s američkom putovnicom, kad je rodbinu i ljude iz svojega rodnog mjesta počastio sam sa 45 pečenih janjaca. Jugoslavenski konzulat u San Franciscu tek je nakon intervencije svojih prijatelja američkih senatora dao ulaznu vizu, jer je tri godine nakon bijega iz JNA 1956. na Vojnom sudu u Beogradu bio osuđen u odsutnosti na smrt. Otac i stariji brat su zbog njega bili u zatvoru šest mjeseci. Otac mu je prerano zbog toga umro.
„Želim uložiti, pošteno odraditi, omogućiti da i drugi zarade” – njegov je moto.
“Nisam sebičan, ali ne razbacujem se novcem. Obitelji mogu sve priuštiti, ali mora raditi”, kaže Steve. Koliko je zapravo bogat, pak, tvrdi – ne zna.
“Zaista ne znam koliko imam novca. Znam da imam dosta, a koliko je to, trebate pitati moga glavnog knjigovođu. Ili moju suprugu. Nisam gladan novca, ali kad vidim cent na ulici, sagnut ću se i uzeti ga”. No, poput priče o “saginjanju po cent”, njegov će karakter jednako dobro opisati i jedna druga rečenica. “Ako treba, ako znam da sam u pravu, da dokažem poentu, spreman sam i spaliti milijun dolara!”
Zbog kritična duha i otvorenosti ponekad je nailazio na nerazumijevanje, no potrebno je naglasiti da je cijeli život radio na dobrobit svoga naroda i stare domovine.
Za zasluge prema domovini, dobio je visoka odličja Republike Hrvatske.
Ljubuški portal
