Sljedeća priča, u kojoj je glavni akter 12-godišnji dječak Marko Zadro iz Ljubuškog, pozitivan je primjer koji može poslužiti kao smjernica svim roditeljima koji imaju djecu s teškoćama u razvoju, ali i svima onima koji su s njima u kontaktu.
Brojne nejasnoće
Markovi roditelji, Ivana i Damir Zadro, netom prije trećeg rođendana primijetili su kako se on ponaša drugačije nego njegovi vršnjaci. Zapravo, na to su im ukazali njihovi bližnji, jer roditelji, u većini slučajeva, osobito u počecima razvoja nekog poremećaja, teško se suočavaju s promjenama koje nastupaju.
-U početku je bilo zaista teško. Borili smo se s neprospavanim noćima i brojnim nejasnoćama. Suprug se s tom situacijom nosio teže nego ja, a na kraju smo donijeli odluku da napustim posao i u potpunosti se posvetim svom djetetu, kazala je Ivana za Dnevni list.
Naime, Marko nije ostvarivao kontakt očima i to je bio jedan od simptoma koji je ukazivao na to da ima odstupanje u razvoju, često je ponavljao rečenice koje bi čuo, a problem je bio i taj što nije znao dati odgovore na postavljena pitanja. U konačnici, dijagnoza je glasila – poremećaj u govoru i komunikaciji.
-U društvu se često znao odvajati od djece, a zabrinjavao bi nas i dugotrajan plač nakon buđenja. Sve nam je to teško padalo, no bili smo svjesni kako ne smijemo odustati te da moramo potražiti pomoć stručnih osoba. Posebno pamtim trenutak kada smo u susjedstvu nazočili jednom druženju, a kada je Marko prišao djeci, jedan od dječaka primijetio je drugačije ponašanje. Upitao je drugog dječaka: „Što mu je?“, nakon čega je dobio odgovor: „Ma, pusti ga. On je bolestan“. Doživjela sam to jako emotivno, no prišla sam djeci i objasnila kako Marko nije bolestan, već se samo malo drugačije ponaša“, ispričala nam je Markova mama, inače djelatnica Dječjeg vrtića Ljubuški.
Velik napredak
Danas ovaj dječak pohađa 6. razred OŠ Tina Ujevića u Vitini, ujedno je redovito na terapijama u ljubuškom Rehabilitacijskom centru za osobe s teškoćama u razvoju.
-Riječ je o izvrsnoj ustanovi koja ima odlične i jako susretljive djelatnike. Posebno bih izdvojila logopedicu Ivonu Rašić i rehabilitacijsku edukatoricu Luciju Miškić. Moram naglasiti i to kako je Marko godinu i pol dana boravio u Dječjem vrtiću Ljubuški, četiri sata dnevno, što mu je uvelike pomoglo u socijalizaciji. Također, s njim je do 4. razreda samostalno radio učitelj Josip Šaravanja. Predloženo nam je da pokušamo s redovnim programom te smo uz trud u školi i vježbanje kod kuće došli do velika napretka. Djelatnice škole, psihologinja Martina Herceg i rehabilitacijska edukatorica Ana Rozić, bile su nam podrška te i dalje pomažu u Markovu školovanju. Na vrijeme smo reagirali, budući da se u ovih devet godina uočava velika promjena. To nisu samo moje riječi, već i svih drugih koji su dio naše svakodnevnice, istaknula je Ivana.
Danas je Marko dječak koji samostalno obavlja sve zadatke, što uključuje presvlačenje, hranjenje, pisanje zadaće. Druži se s prijateljima i rođacima, koji su mu velika potpora.
-Budući da smo ja i muž zaposleni, kada dođemo kući nastojimo Marku posvetiti ostalo vrijeme. Nije velik ljubitelj sporta, više ga zanimaju zemljopis, povijest, kao i strani jezici. Toplo preporučujem roditeljima koji imaju dijete s bilo kakvim teškoćama kako moraju prihvatiti činjenicu da je njihovo dijete drugačije. Nemojte se sramiti razgovarati o tome. Potražite pomoć obitelji i stručnih djelatnika. Uz adekvatan pristup, sve probleme je lakše nadvladati, zaključila je ova hrabra mama iz Ljubuškog.
Piše: Antonela Marinović Musa
