Baviti se poljoprivredom je kao da imate ured na otvorenom. U trenutku vam može sav trud propasti. No, poljoprivrednici u ZHŽ-u ne odustaju unatoč svim preprekama. Najbolji dokaz za to je ljubuški brend – mladi krumpir, koji je, na svu sreću, u posljednjim poplavama velikim dijelom sačuvan, objavila je Federalna.
„Probali smo s ministrom dogovoriti da nam smanji repere ili da ih čak ukine – što je on i poslušao. Poslao je jedan prijedlog na potpis u jednom trenutku bez repera, da bi povukao poslije podne. Zašto – ne znam“, kaže Dubravko Vukojević, predsjednik Poljoprivredne zadruge Plodovi zemlje Ljubuški.
U gradskim i općinskim služabama u Ljubuškom i Grudama oči su uprte i na više razine jer im lokalni proračuni ne mogu pokriti štetu koja je, procjene govore, milijunska.
Kako je kazao načelnik Općine Grude Ljubo Grizelj (HDZ BiH), procjena je da će iz općinskoga proračuna dvije trećine štete, što je procijenio sudski vještak, uspjeti nadoknaditi.
„Oni su imali određena novčana ulaganja u poljoprivredne usjeve, mahom je to kukuruz i ječam, ima nešto i povrća krumpira i slično, ali je oko 60 posto šteta na kukuruzu i ječmu“, kazao je.
„Nadam se da ćemo dobar dio tih šteta moći tim ljudima sanirati, bar da pokriju ono što su uložili. Tu ima ljudi kojima su hektar lubenice stradao da se gotovo ne zna da je tu bila lubenica posađena. Oni su izgubili svoju zaradu, ali barem troškove što su imali“, govori ljubuški gradonačelnik Vedran Markotić (HDZ BiH).
Da bez razvijene poljoprivrede nema života, shvatili su u Gradu Ljubuškom, koji u ovom dijelu Hercegovine slovi za jednu od najuređenijih sredina. Pandemija koronavirusa bila je pravi pokazatelj da je nužno poljoprivredi dati mjesto koje zaslužuje, ali i za ono malo ozbiljnih poljoprivrednika osigurati bolje uvjete.
„Mi smo u proteklih nekoliko godina uložili milijunske iznose u sanaciju naših vodonatopnih kanala, prije svega mislim na kanale koji ide iz Klobuka, Vojnića, Šipovača do Veljaka, koja je žila kucavica naše poljoprivrede, dom našeg brendiranog mladog krumpira. Cilj nam je bio da osiguramo dovoljno vode, jer ako nema vode, nema ni poljoprivrede“, napominje Markotić.
S druge strane ljubuški poljoprivrednici, pak, muku muče s radnom snagom. S jedne strane plaćamo danak lošim odnosom prema radnicima koji sve više odlaze, a s druge rijetko tko hoće baviti se poljoprivredom.
„Svakoga bi možda mogao u općinu zaposliti. Sve naše firme, svi kafići, sve trgovine – svi traže radnu znagu. A zamislite kad ne može netko u trgovini, kafiću, negdje u proizvodnji – tko će na poljoprivredu? Neće na njivu nitko“, dodaje Vukojević.
