Riječ je o individualnom savjetovanju za roditelje o temama isključivo vezanim za odnos s djetetom, odgoj, nepoštivanje pravila, postavljanje granica… Tom prigodom razgovarali smo s Martinom Herceg, psihologinjom i geštalt psihoterapeutkinjom, koja nam je odgovorila na pitanja o kojima, vjerujemo, razmišljaju mnogi roditelji.
Granice imaju zaštitnu funkciju
„Naša ideja bila je i ove godine obilježiti Svjetski dan mentalnog zdravlja (10. listopada), kao što to činimo zadnjih godina. Dosad su to bila uglavnom predavanja za različitu populaciju. Budući da smo i kolega Brkić te kolegica Paponja i ja školski psiholozi, svakodnevno smo u kontaktu s djecom i slušamo ono što ih muči, savjetujemo, postavljamo im granice, učimo ih da odgovaraju za svoja djela i snose posljedice… Naravno da su nam pritom važni i roditelji. Želimo čuti koje su njihove potrebe i što žele u odnosu sa svojim djetetom te da posvijeste činjenicu kako moraju biti u korak s onim što njihova djeca „nose““, kazala je Herceg za Dnevni list, naglasivši kako su zadovoljni brojem roditelja koji traže savjetovanje.
Teme o kojima razgovaraju ovise o dobi djece, budući da je svaka razvojna faza izazovna i sa sobom nosi određene teškoće s kojima se roditelji suočavaju – korištenje mobitela/ekrana, prenatrpan „životni“ raspored, neposlušnost djeteta, nedovoljna komunikacija… U konačnici, zaključili su kako je najveći problem nepostavljanje jasnih i zdravih granica.
Važno je, dakako, pojasniti što znače granice i koje od njih su uistinu potrebne?
„Primjerice, roditelje znam pitati: „Imate li radno vrijeme?“ Dobro je ako ga imate, a ako ga nemate, nešto nije u redu. Jednako tako pitam ih: „Imate li vrijeme za odmor? “Ako ga imate – super, a ako nemate – hitno ga pronađite. To su granice koje su nam svima potrebne da bismo funkcionirali. Granice imaju zaštitnu funkciju! Tako je i u odgoju. Granice djeci daju sigurnost. Kada je dijete malo, na odraslima je da ga upoznaju s granicama, što može, a što ne može. Ono po prirodi želi sve. Roditelje mogu savjetovati o tome koje granice bi bilo poželjno postaviti, a kako i kada će ih postaviti to ovisi samo o njima. Znat ćete da ste dobro postupili ako ste u miru sa svojom odlukom i ako ste zadovoljni odnosom sa svojim djetetom“, istaknula je Herceg.
Kada roditelj posvijesti neke stvari, postavi određena pravila i granice i time izazove ljutnju kod djeteta, kako tada treba reagirati?
Odlično pitanje. Zašto bismo se plašili ljutnje? Emocija je kao i svaka druga. Samo nam nije ugodna pa bismo je rado izbjegli. Kada se dijete ljuti, odlazi u sobu, ne želi pričati (adolescent), vrišti i baca se po podu (mlađe dijete) – strpljivo čekamo da prođe određeno razdoblje i ljutnja splasne. Da bismo to postigli, moramo biti emocionalno stabilni i ne dopustiti da nas nečija (djetetova) ljutnja izbaci iz takta. Možemo svašta čuti u tim trenucima, da nas ne voli, da smo najgori na svijetu, da će se iseliti iz kuće… I dalje trebamo čekati, a nakon što se bura stiša, mirno prići djetetu i razgovarati o razlogu zašto smo postavili određeno pravilo“, rekla je Herceg.
Strah od kočenja slobode djeteta
Objasnila nam je i to kako se pojam granica često poistovjećuje s kaznom.
„Kazne mogu biti tjelesno kažnjavanje, vika/galama čime dijete posramljujemo, zastrašivanje, uskraćivanje nečega i slično. Time dijete ne uči što je poželjno i što može, samo mu dajemo poruku kako nije vrijedno te da ne smije pogriješiti. S druge strane, granice uključuju naše odluke i pravila koje često možemo postaviti u dogovoru s djetetom, a cilj je da dijete nauči koje ponašanje je u redu, a koje nije. Trebamo razlikovati djetetovo loše ponašanje od njega kao osobe i nikada ne nazivati dijete pogrdnim imenima“, naglasila je naša sugovornica.
Nije rijetkost da, u situacijama kada se dogode nepredvidive situacije, roditelji počnu vikati i smišljati kazne, nakon čega shvate da su ipak trebali postupiti drugačije.
„Vjerujem da se svima događaju takve situacije. Ako se i dogode – nije smak svijeta. Međutim, ako nas ista situacija ponovno razbjesni, do nas je. To je onda već predvidljiva situacija koja unaprijed zahtijeva odgovor. To znači da, prije nego što započnemo s djetetom neku aktivnost, trebamo odrediti koliko će trajati, što poslije toga i tako dalje. Djeca trebaju znati što ih očekuje i na taj način smanjit ćemo frustracije. Dijete će nas gledati kako reagiramo kada nešto nije po planu. Ne možemo imati izljev bijesa, a od djeteta očekivati da je mirno i stabilno kada njemu nešto ne ide po planu“, kazala je Herceg.
Roditelji često strahuju od toga da granicama koče slobodu djeteta. Što biste im savjetovali?
„Vjerujem da nam je svima cilj naći balans – ne želimo biti ni prestrogi, ali ni previše popustljivi roditelji. Trebamo znati (ako ne znamo – naučimo) što je sukladno razvojnoj dobi djeteta. Ne možemo četverogodišnjaka sputavati i zabraniti mu tobogan jer imamo strah od toga da će pasti. Kada postavljamo granice uvijek trebamo imati na umu razvojnu fazu u kojoj se dijete nalazi, kao i potrebu djeteta. Moramo razlikovati svoje potrebe od djetetovih. Jasno je da će roditelj bolje percipirati opasnost od djeteta i tu će mu postaviti granicu. Međutim, djetetovu potrebu i dalje treba zadovoljiti, dok kreiranje programa djetetova života i crtanje puta kojim ono treba koračati – nisu granice. To je uskraćivanje slobode“, pojasnila je Herceg.
Dijete treba roditeljsku ljubav
Kroz razgovor s psihologinjom dotaknuli smo se izazovnih granica u odgoju tinejdžera, ali i djece s teškoćama u razvoju.
„Ako su postavljene zdrave granice djetetu u mlađoj dobi, u tinejdžerskoj neće biti puno problema. Dogodit će se to da će tinejdžer probijati te granice, ali onda mora odgovarati za svoja djela i snositi posljedice. Stvari su veoma jednostavne, iako roditelji ponekad donose određene odluke i postaju popustljivi jer je tako njima lakše ili zbog nečega osjećaju sram. Roditelji djece s teškoćama u razvoju su, pak, jedna posebna i inspirativna priča, pa ćemo o njima drugom prilikom. Šifra je ista – svako dijete prvenstveno treba ljubav i zdravog roditelja“, navela je.
S obzirom na sve ovo što smo čuli, roditelji su vjerojatno jako zbunjeni. Imate li neki savjet za kraj razgovora?
„Nije ni čudno da su zbunjeni ako uzmemo u obzir bezbroj članaka koji im se pojavljuju na ekranu, od baka i prijateljica od kojih svaka ima svoj način kako je najbolje odgajati dijete. Dragi roditelji, prvo se zapitajte što je to što vama treba, s čime ste vi u miru kada se radi o vašem djetetu. Učite dijete odmalena da zna odgovoriti na pitanje „Kako si?“, da zna prepoznati svoju emociju i svoju potrebu. Kasnije će sve biti lakše“, zaključila je Herceg.
Piše: Antonela Marinović Musa / Dnevni list