Djetinjstvo je proveo u rodnom Ljubuškom, a prve rukometne korake napravio je u rukometnom klubu Izviđač. Nakon stasanja u izvrsnog rukometaša, Izviđačev dres zamijenio je onim kluba Agram Medveščak.
Angažman u slovenskom rukometnom klubu Cimos Kopra, Buntić smatra najboljim dvjema godinama što se tiče rukometne karijere, nakon toga je uslijedio trogodišnji nastup za španjolski rukometni klub Ademar Leone, a posljednje tri godine je član poljskog Kielcea.
Zasluženi odmor
U javnosti će ostati zapamćeni i njegovi nastupi za hrvatsku rukometnu reprezentaciju, a o tom angažmanu kaže: “S obzirom da sam tamo upao kao Hercegovac, na prvu me nisu prihvatili, jer sam malo svojeglav i nisam htio podilaziti nekim ljudima. Zbog toga je bilo određenih problema na samom početku, a kasnije, kada su ljudi vidjeli da nisam tako loš i kada su me prihvatili takvog kakav jesam, sve je bilo super. Već sam deset godina u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, i mislim da je došlo vrijeme da me maknu, jer uvijek rade smjenu generacija. Što se mene tiče, ja sam prezadovoljan svime učinjenim, znam da uvijek može bolje, ali treba znati da je moglo biti i puno lošije”, kaže Buntić. Sebe smatra samokritičnom osobom, posebice nakon lošije odigrane utakmice.
Neki ljudi, kaže, ne shvaćaju psihološku težinu utakmice, posebice na većim natjecanjima, ali poraz upravo na takvoj utakmici nagne svakoga igrača da bude samokritičan. Zato, kaže s osmijehom, i postoji godišnji odmor, da se čovjek opusti i odmori, zaboravi na sve prošlo, napuni baterije i krene sve iz početka.
Iako je iz rodnog mjesta otišao prije dosta godina, i danas, koliko mu to obveze dopuštaju, prati rad matičnog rukometnog kluba Izviđač, pa je poručio mladoj generaciji da budu uporni i ustrajni, da će i oni uz trud i sreću sebi osigurati lijepu budućnost. Iako je kao školarac trenirao nogomet, životne karte su se posložile tako da je nastavio trenirati rukomet, i postigao je sve one rezultate koji su iza njega. Rekli bismo – sjajne. U svom životu, kaže, ne bi ništa mijenjao, a i nije osoba koja voli gledati iza sebe i razmišljati što je i kako moglo biti, već uvijek gleda ispred sebe, u budućnost. A upravo se u budućnosti vidi u rodnom gradu, Ljubuškom, kojem će se vratiti po isteku ugovora za strane klubove, i ovdje nastaviti svoju rukometnu karijeru.
Ljubav prema rodnom kraju
Denisa smo pitali što bi bio da nije rukometaš, a kroz smijeh nam odgovara – vjerojatno bauštelac.
“Ne mogu sada reći što bih bio da nisam izabrao rukomet, ali budući da sam lijenčina po karakteru, mislim da nikada ne bih mogao ostvariti ono što sam uspio uz rukomet. Bio sam dobar učenik, možda bih nastavio sa školovanjem, ali sve obveze koje su se gomilale vezano za rukomet jednostavno su bile presudne u određivanju moje budućnosti”, kaže Buntić, dodajući kako unatoč svom karakteru, nije teško prihvatio sportski način života upravo zbog velike ljubavi koju gaji prema rukometu.
Prisjeća se kako mu je uvijek bilo draže igrati sa starijima od sebe, pa i kasnije u profesionalnoj karijeri što je bio dobar pokazatelj kvalitete i sposobnosti. Upravo zbog sporta koji je odabrao kao svoje zanimanje, često je mijenjao adresu stanovanja. Zanimalo nas je koliko je to zahtijevalo prilagodbe, te koji mu je grad ostao u najboljem sjećanju.
“Osobno ništa na tom svom putu ne bih mijenjao, jer da nisam proživio sve to, vjerojatno bih sam sebe pitao, kako je tamo? Svugdje sam bio zadovoljan, i što se tiče igre i privatnog života. Udaljen si od rodnoga kraja i svoga doma, ali to je cijena profesionalizma. Zato ovdje kad dođem, opustim se maksimalno i uživam u svakom trenutku. Ponavljam, ne bih ništa mijenjao, a svakako je uvijek najbolje doći kući. Svaki put kada imam minimum sedam dana odmora, odmah pakujem stvari i dolazim u Ljubuški. Volim biti ovdje i volio bih ostati živjeti ovdje, ali vidjet ćemo što će budućnost donijeti. Većinom sam na selu, u Lipnu, ali ne mogu ni bez grada”, kazao je Buntić, koji odvojenost od rodnoga kraja i profesionalnu karijeru smatra svojom prednosti u odnosu na njegove vršnjake, jer je već sa 16 godina, ističe, posjetio desetak europskih zemalja, što vjerojatno nije učinilo dosta ljudi starijih od njega.
Rad s djecom
Idealnim odmorom, već nam je rekao, smatra uživanje na selu, a isto tako, opušta ga i more, na koje, priznaje, ipak najviše ide zbog kćeri. Fizički odmor mu nije toliko bitan, ali ono radi čega najviše dolazi u Ljubuški je psihički odmor i to uz prijatelje i druženje i to najčešće u Etno kući u Šurmancima, kod prijatelja Tome Radića. Govoreći o planovima za budućnost, ovaj nam je uspješni rukometaš još jednom ponovio kako će se svakako vratiti u Ljubuški i tu nastaviti karijeru. Na upit vidi li se u trenerskim vodama, odgovara kako misli da to ne bi funkcioniralo, upravo zbog njegove tvrdoglavosti i teškoga karaktera, ali se zato vidi u radu s djecom. Što god da mu budućnost donese, poželjeli smo mu mnogo uspjeha u budućem radu te poželjeli skori povratak u rodni kraj, koji itekako ima razloga biti ponosan na njega.
BLIC PITANJA
Najljepše uspomene nosim iz djedove kuće
Kako se snalazite u kuhinji?
- Ne mogu reći da se ne snalazim, ali tu opet nastupa moja lijenost, zbog koje nemam volje pokušati nešto skuhati, iako mislim da znam proces pravljenja dosta jela. Dok smo u Poljskoj, onda supruga kuha, a kada smo ovdje, onda sam ili na maminoj kuhinji ili dođem kod Tome.
Koju glazbu slušate?
- Kada je opuštanje u pitanju onda je to Gibonni ili Oliver, a kada je u pitanju neka fešta, onda je na repertoaru domaća i narodna glazba.
Kakav ste otac?
- To trebate pitati moju kćer, ne želim o sebi govoriti kakav sam otac.
Idealan odmor?
- Kombinacija sela i mora zajedno s obitelji i društvom.
Koliko ste se promijenili u odnosu na mlade dane?
- Problematičan sam kao i uvijek, samo ću to reći. Uvijek su me pratile neke neugodne situacije, ali unatoč tomu, ne bih se mijenjao.
Uspomene iz djetinjstva?
- Najljepše uspomene nosim baš sa sela, iz djedove kuće. Sjećam se da sam s djedom pravio vino, uglavnom sve moje uspomene iz djetinjstva su vezane uz selo.
Z. Volarević/Dnevni list
