Na početku novih godina ljudi sebi svašta obećaju, da će prestati pušiti, da će skinuti višak kilograma, da će nešto promijeniti u svom životu, i to neobično nalikuje na predkorizmene nakane dva mjeseca kasnije. Vrlo malo toga se ostvari jer odluke koje se svečano donose kao posljedica blagdanskog hedonizma, na staklenim su nogama. Možda je u novogodišnjim odlukama ostalo nešto od prapoganske svijesti, saturnalijskog arhetipa, da se u kalendarskom novom ljetu vidi neki novi ciklus, umiranje starog, rođenje novog. Ali kalendar i vrijeme su neumoljivi: uglavnom se ne obaziru na naše mistifikacije. To su dani kao i svi drugi, početak Nove godine nema u sebi ništa sakralno iako ga poganski impulsi u čovjeku imaju potrebu sakralizirati. Zato kršćanska liturgijska godina prati ritam kristološke sakralnosti. Još smo u božićnom vremenu, usred otajstva utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, za nekoliko dana i Bogojavljenja, a u proljeće, u vazmenom dobu, taj sakralni ciklus dobiva svoj vrhunac u otajstvu uskrsnuća. Sve je povezano s tjelesnim i duhovnim rođenjem. Rađamo se na zemlji, i vjerujemo, rađamo se u Duhu, potom i za vječnost. Smrt i prolaznost nas prate u stopu, no uvijek rođenje i preporođenje imaju zadnju riječ. Čovjek čitavu svoju povijest teži besmrtnosti, bilo da se radi o cikličkom vraćanju proljeća i novoga života, bilo da se radi o vjeri u uskrsnuće. Svjetlo i tama se izmjenjuju, ali svjetlo je bitak, svjetlo je život, svjetlo je znak vječnoga.

Ako ne ostvarite svoje odluke na početku 2014., ne obeshrabrujte se, preispitajte njihov korijen, najdublju motivaciju, ako nisu produhovljene, ako su površne, onda nije čudno da su brzo uvenule. Donesite ih iznova, ali promišljenije. Važno je nikada ne odustati od pozitivnih promjena. Odluka je dobra ako su joj nakane do kraja pročišćene, ako ih prati volja i vjera. Kad je čovjek siguran u ispravnost svoga cilja, onda mu put do njega neće biti neostvariv ma koliko bio težak. Nikada ne odustajati! To je deviza ustrajnih i vjernih! Svaka godina u koju ulazimo donosi neki svoj specifični fluid, slutnje, predosjećaje i očekivanja. Imam dojam da su ljudi iscrpljeni vlastitom depresijom, beznađem i apatijom, da mnogi žele iz svih ovih naših kriza napokon izvući nešto novo, plodonosno, da je svima dosta sivila, prosječnosti i ustajalosti, da se na početku 2014. nekako sluti neki rasplet, pomak prema boljemu, neko odricanje koje će donijeti bljesak svjetla. Ne znam kako je bilo kod vas ali u mom gradu ove godine, između Božića i prvih dana siječnja, nikada nije bilo toliko vatrometa i pucnjave pirotehnike svake vrste. Svake večeri satima prasak vatrometa, a u silvestarskoj noći to su bile kanonade. Zrak je u gradu bio toliko zasićen barutom da je osjetljivijima mogao zadati i dišne probleme. Takav miris baruta u zraku, tolika koncentracija, mogla se osjetiti jedino u ratnim danima. Što je naše ljude nagnalo da se tako ispucaju? Vidim u tomu jedan psihološki fenomen: psihički zamor koji je tražio način oduška, ali i signal: dosta je više, promijenimo nešto! Čemu smo se, zapravo, mogli veseliti na početku 2014.? Neću sada nabrajati političke i ekonomske razloge za loše raspoloženje. Dosta je toga.

Mogli smo se veseliti što smo tu, što živimo i jesmo, i što u nama ima još vatre da nešto učinimo. Ključ svega ovoga je u nakani da se promijenimo nabolje, da povjerujemo u vlastite snage, pamet i budućnost. Kad se narod već ispucao, kad je već izbacio iz sebe svu nakupljenu frustraciju, trebao bi mu netko i već jednom reći nešto dobro: da ova zemlja radom i pameću može doživjeti svoju renesansu. Zašto ne bismo vjerovali u to? Ne govorim sada o ovoj ili onoj političkoj opciji ili vlasti, govorim o nutarnjem raspoloženju, o stanju duha, srca i uma koje se mora promijeniti nabolje, usmjeriti, fokusirati na stvarne odluke i njihovo moguće ostvarenje. Narod je čudna kategorija, kako brzo klone, tako se i revitalizira. Život je da se živi i djeluje, a ne da se očajava. Velike odluke pretvorimo u niz malih, samozatajnih, dubinskih promjena.

Zoran Vukman/velecasnisudac.com