– Lova se potrošila, posla niotkud, imala sam samo privremeni smještaj kod jedne Hrvatice koju sam upoznala preko interneta. Trebalo je nešto smisliti. A izbor nije bio težak, kuhanje je ionako moj poziv, pa sam odlučila prodavati kolače na cesti. Bilo je to i prilično rizično jer nisam imala radnu dozvolu, ali računala sam, ako me ćope, pravit ću se blesava. Kupila sam svu ambalažu potrebnu za kolačiće i napravila vizitke s mojim Chu Loo logom, specijalno za tržište gradića Playe del Carmen. A s obzirom na to da sam u privremenom stančiću imala samo nosivo plinsko kuhalo, mogla sam pripremati samo nešto poput kroštula ili raffaello kuglica – kaže Ivana, koja je diplomu i posao u banci, nakon sudjelovanja u drugoj TV sezoni kuharskog reality showa “Masterchef”, jednostavno zamijenila svojom istinskom ljubavlju, kuhanjem i pravljenjem kolača.
I krenula na Petu aveniju, ali ne onu slavnu newyoršku, nego glavnu ulicu tog meksičkoga gradića, u predvečerje, kada se temperatura spušta ispod uobičajenih dnevnih 40 stupnjeva. Kaže kako se tog prvog dana, gurajući bicikl s kolačima u košari, osjećala prilično posramljenom, i da se vratila kući bez ijednog zarađenog novčića. Sutra se opet vratila i probila led prišavši jednom tati s djevojčicom, koji su za dva dolara kupili slatki paketić. A onda joj više ništa nije bilo teško, paketići su samo išli jedan za drugim.
– I tako sam počela zarađivati prodajući Meksikancima naše dalmatinske kolače. Imala sam sreću da ih je probao jedan momak, kasnije mi je postao veliki prijatelj, koji je radio u obližnjem restoranu na toj šetnici. Toliko su mu se svidjeli moji kolači da mi je ponudio posao šankerice u restoranu. Posao mi je trebao, pa sam naučila spravljati koktele, a s obzirom na to da sam i nadalje pekla kolačiće i nudila ih na šanku, počela sam dobivati i prilično izdašne napojnice. Ali ne možeš ti protiv zova kužine, vukla me i vukla. Pa zato sam i došla Meksiko, željela sam naučiti nešto novo, kuhati s domaćima – kaže.
Počela je sve ranije stizati na posao i za početak pomagati u kuhinji. Onda se pomalo naučila osnovama španjolskog jezika, ali i majanskog narječja, kojim su ponajviše govorili njezini novi kolege. Popodne, kad bi se restoran i službeno otvorio, prelazila bi na šank. A onda ju je glavni kuhar prebacio u svoj pogon, gdje je i ostala sve do kraja svojeg šestomjesečnog boravka u Meksiku.
– Lijepo sam zarađivala, napojnice su stvarno bile izdašne. Za meksičke pojmove – a tamo si ili bogat ili siromašan i stanuješ u dobrom kvartu ili u onom u koji se ne zalazi – živjela sam kao kraljica. Stekla sam prijatelje, naputovala se, naučila nešto novo, i onda s istekom turističke vize krenula kući. U Splitu sam ubrzo dobila posao u “Bokeriji” kao šefica kuhinje – kaže Ivana.
Ali, uvijek ima onaj neki ali... U ovom slučaju to je njezina ogromna želja za putovanjima. Već za nekoliko dana Ivana ide nakratko na Cipar, na polumaraton. Ali zato je u srpnju čeka nešto veliko, dva tjedna na Tajlandu s Nikolom Lesarom, domaćinom, prijateljem i suparnikom iz “Masterchefa”, pobjednikom druge sezone. Nikola na Tajlandu vodi jedan od ponajboljih restorana, a s Ivanom će, već pomalo planiraju, za goste najvjerojatnije prirediti hrvatsku večer. A onda slijedi nešto veliko…
– Nakon Tajlanda produžujem na šest mjeseci u Novi Zeland. Vizu sam dobila, tražim i posao, naravno kuharice u nekom restoranu. Već se tu roje neke ponude. O naravno, potražit ću i bicikl, bez kroštula u košari ne ide. Pa kad me već tako dobro krenulo... – najavljuje Ivana.
TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ/ Slobodna Dalmacija
SNIMIO: JOŠKO PONOŠ / CROPIX
’Bijeg iz banke’
Nakon završenog fakulteta Ivana se zaposlila kao suradnica u banci, no s ulaskom u drugu sezonu “Masterchefa”, i shvativši da je kuhanje ono što istinski voli i od čega želi živjeti, raskinuli su poslovni odnos. Nakon toga je s poznatom mladom slastičarkom Teom Mamut radila u njezinoj zagrebačkoj slastičarnici. Potom ju je kuharski put odveo do jednog makarskog restorana, onda u Meksiko, a vrativši se u Split preuzela je vođenje “Bokerije”
.
