Svaki križ je unikatan

„Jednom sam našao drvo u obliku križa i doradio sam ga. Ali, nije mi se sviđalo staviti na njega lijevanog Isusa, pa sam tražio da i lik Isusa bude prirodan. Kad sam vidio da se to može naći u prirodi, nastavio sam tako raditi. U pet godina napravio sam više od tristo raspela“ kaže taj staklo-brusač za kristale po zanimanju. Treba dva do tri dana da napravi jedno raspelo. Koristi samo ručni alat – dlijeto, nožić, skalpel, malo brusni papir. Na kraju lakira bezbojnim lakom. Pali drvo vatrom, da dobije tamnu boju. Svi su križevi većinom paljeni, a korpusi nisu. Korpusi su prirodni. Križeve pali da se istakne korpus. Inače bi bila ista tekstura drveta, pa se ne bi razlikovali. Kristalno je izoštrenog dara i za izradu raspela među kojima je svako drvo: hrast, bršljen, grab, smokva, murva. Jedino ne radi od vinove loze, jer ima specifičnu strukturu. Teško je uklopiti križ u lozi ili oblik križa od loze naći u prirodi, jer je račvasta, ima puno čvorova. Izradio je raspelo od deset centimetara, a najveće od dva metra je u njegovoj kući. Radojko ne oblikuje samo korpus ili križ, nego sve, do najmanjeg detalja, i trnovu krunu, čavle. Raspelo kao štap, raspela koja idu na zid, na stalku. „Od sto ljudi, stotinu ih kaže da je predivno. Od sto ljudi, stotinu bi ih htjelo imati takav križ. Svaki korpus radim od drugog drveta. Svaki korpus je različit. Svaki križ je unikatan, nosi dio mene, to mi daje zadovoljstvo i goni me da dalje radim. To me privlači - svaki križ ima svoju osobnost. Nema kopije. Radim sve iz glave, nema crteža. Uvijek imam strahopoštovanje dok radim raspelo“ kaže Radojko.

Nema cijene za koju bih prodao moj križ

Davno je napravio svoj križ. „Ja ga zovem 'moj križ'. Davali su mi za njega tisuću eura. Ali nema tog novca, da bih ga nekome prodao. Dosta ljudi se zanima za moje radove, pogotovo za taj moj križ, koji se nalazi u mojoj kući. Čovjek mi je davao polovni auto, vrijedi barem 5000 maraka. Rekao sam, nema te cijene za koju bih prodao taj moj križ“ kaže Radojko. U čemu je posebnost tog križa, da ga ne da za nikoju cijenu? „Svako jutro gledam u nj', i on mi kaže što da radim dalje. S njim dan započinjem, pogledom na njega. Ne da mi kaže, da ga čujem. Nego ga osjetim. Vrlo je teško raditi raspelo ako nemaš intuiciju, tu neku unutarnju snagu, da to radiš. Puno puta počnem raditi i ostavim. Ne mogu. Mora nešto duboko nutarnje biti. Taj moj križ mi je kao putokaz za dalje. Uradio sam ga među prvima“ kaže Radojko, samozatajni emotivac koji je to raspelo izradio za svoju suprugu Valentinu.

Kako to da u prirodi vidi gotove križeve?

„E, to ne mogu objasniti. To su me već pitali, ne mogu objasniti. Vidim ga odmah gotovog, što će biti. Odem u šumu, kažem, idem tražiti drvo za križ. Nekad se vratim bez ijednog da nađem, nekad to traje cijeli dan. Priroda nas je puno darovala, u njoj se nalazi puno gotovih križeva. Kod kuće imam dvadesetak gotovih, prirodnih križeva. Treba im samo malo dorade. Prije sam ih sastavljao, a u zadnje vrijeme nalazim više gotovo oblikovanih“ kaže Radojko. Ne može svatko biti takav tragatelj i pronalazač križa. Uočiti križ u prirodi poseban je dar. „Evo, profesor je tu, on je pokušavao tražiti, gledati, i nije uspio ništa. Moja supruga je išla sa mnom, tražila je tri dana i rekla da više neće ići sa mnom. Samo što ja uočim“ kaže Radojko. Bio je doživio infarkt te prisiljen ostati kući. Da poboljša egzistenciju, počeo je izrađivati suvenire. Radio je razne rezbarije u dasci, drvetu, samo ne križeve. Imao je zdravstvenih teškoća, no izradom raspela smirio se i psihički, zdravstveno je stabilan. Je li drugačije raditi raspelo, od ostaloga što je radio? „U smislu rada, privlačnije je raditi raspelo. Ne bih rekao da je lakše, jest privlačnije. Svaki moj rad je originalan, ne ponavlja se. Radim u staroj kući, gdje smo davno svi živjeli. Moram biti sam kad to radim. Imam troje djece. Samo mi unučići ne smetaju, dok radim. Oni svi znaju što je Bogo, ko je Bogo; samo ima li ruke raširene, kažu 'Eno ga, Bogo'“ kaže skromni Radojko.

Kolekcija raspela kao skulptura

Radojkov talent prepoznao je akademski kipar Vinko Galić. Došao je jednom u njegovo selo i sreo Radojka koji je htio prodati raspelo nekoj ženi. Pitao ga je, radi li to sam i ima li ih još. „Stručno sam se zainteresirao za to. U tom sam križu vidio skulpturu. Onda sam mu rekao: 'Donesi mi raspela. Nećeš to prodavati. Koliko bi koštalo da ih sve otkupim'“ prisjeća se Galić. Otkupio je sto raspela, uz još jednu cijenu: 'Ali hoću da radiš pod mojim nadzorom'. „Rekao sam mu, hoću da na tim raspelima vidim tjelesnu bol. U početku je radio sve statično, lice. Hoću ih vidjeti zgrčene, da se motaju, savijaju. Onda je počeo tražiti takve križeve“ kaže Galić. Tih sto raspela Galić je darovao u muzej 'Majka' i povjerio gvardijanu Velimiru Mandiću u franjevačkom samostanu sv. Ante Padovanskog na Humcu. Galić inače vodi i likovne kolonije, poput one u Bijači, selu na rubu općine Ljubuški, uz granični prijelaz u Hrvatsku, kojom se čuva sjećanje na akademskog slikara Dragu Galića. Svoju osobnost dobrotvora Vinko Galić je potvrdio i darujući samostanu na Humcu Križni puta u reljefu, kojeg su radili njegovi kolege iz Ernestinova, Rijeke, Zagreba. Reljef je metar visine, 80 cm širine. Kao obrazovani umjetnički znalac, Galić i Radojko u svojoj suradnji povezuju znanje i majstorstvo izrade. Galić ističe, u raspelima koje izrađuje Radojko je osobita umjetnička vrijednost, obrada proporcije. „Vidiš grč glave iz koje zrači život. Vidiš skulpturu koju možeš gledati. Radojko izradi i štap u obliku raspela, da se čovjek na nj' može osloniti. Raspelo je vrijedno pažnje, treba ga sačuvati. Radim u koloniji sto naivaca, želim da na svaku sliku bude ubačeno raspelo; na drvetu, ptici, dijelu tijela. To ću pokloniti Crkvi. Želja mi je sabrati te prikaze u knjigu s mudrim izrekama, s Deset Božjih zapovijedi. Da to bude kolekcija, sabrano na jednom mjestu, muzej raspela“ kaže Galić, koji na najbolji način pokazuje što znači stručno znanje i vlastita sredstva nesebično darovati za plemenite svrhe šire zajednice.

Neki umru, a ne znaju što su imali kao križ

I za našeg susreta, dok smo razgovarali, Radojko je dobio ideju od brodskog konopa koji je bio u blizini, napraviti križ, a korpus od prirodnog materijala. „Isus je svugdje oko nas. Barem ga ja vidim tako. Puna je priroda Isusa. A i u nama je Isus. U ljudima. U drvetu, u kamenu, u svemu se uradi Isus. Kipari kažu da je skulptura u kamenu, a ne u kiparu. Kipar ga oblikuje i otkriva lik. Kipar samo treba odbaciti višak. To je kao naš život. Isus nas obrezuje. Isus je naš kipar. Za izrađivati, nositi ili voljeti križ, raspelo, mora biti posebno duhovno stanje. Križ je teško naći. A kažu da svatko ima svoj križ. Ali, netko ne zna kakav je njegov križ. E, doći do te ideje, što je tvoj križ, kako ga nositi, to je malo… Neki će završiti život, a neće znati što su imali kao svoj križ“ poručuje Radojko.

Neka njega i profesora Galića i dalje daruju milosti po križu kojeg jedan pronalazi u prirodi i dorađuje, a drugi ih stručno vrednuje i želi kao jedinstvenu galerijsku kolekciju darovati Crkvi, ljudima, na promatranje i mudrosnu pouku života – kako križ uočiti, prepoznati njegovu vrijednost, oblikovati/doraditi, nositi na divljenje drugome, a sebi na oplemenjivanje i izgradnju. Te, zašto ni po koju cijenu, novca i života, ne prodati 'moj križ'.
 
I. Grbić/Laudato.hr