Nakon završene ekonomske škole u Ljubuškom i dugogodišnjeg bavljenja rukometom upisuje DIF u Mostaru. Zahvaljujući ljubavi i strasti prema sportu i dobroj organizaciji, Slavko ne dopušta fakultetu, poslu ni društvenom životu da ispaštaju u bilo kojem pogledu.
Kao student Kineziološkog fakulteta, jesi li zadovoljan Kineziološkim fakultetom i kvalitetom nastave?
Kvaliteta nastave je dosta dobra, iako uvijek može bolje, ponajviše zahvaljujući kvalitetnim asistentima i profesorima koji to nastoje podići na još veću razinu. Problem je mišljenje kako je ovaj studij tako "lagan" da ga svaka budala može završiti što nikako nije točno. To potvrđuje broj studenata koji redovno upiše petu godinu studija.
Misliš li da studenti kineziologije imaju "zagarantiran" posao u svojoj struci?
Mislim da svi koji su na ovom studiju imaju svijetlu budućnost, ako će se boriti i neprestano pokušavati.
Ni meni prvi semestar nije bio lak. Nisam bio uspješan što se tiče ispita sve do četvrtog mjeseca kada sam se uselio u stan kolegama (danas radnim kolegama). Tada je krenulo nabolje, stvari su se posložile i malo je prepreka koje su me mogle zaustaviti u naumu da završim fakultet koji volim i osamostalim se. Okružio sam se kvalitetnim ljudima koji doista vrijede.
Odakle ljubav prema sportu pa onda i prema DIF-u?
Nakon završene ekonomske škole (SSŠ Ruđer Bošković Ljubuški) jedino što je dolazilo u obzir bio je Kineziološki fakultet. Zanimljivo je kako se čovjeku neke stvari usijeku u pamćenje; taj dan sam upoznao većinu ljudi s kojima se i dan-danas družim.
Veliku ulogu u mojoj zaluđenosti sportom ima profesor Ivo Jerković koji me je cijelo polugodište "tjerao" da odem na trening atletike. Nakon dva tjedna shvatio sam da je za mene trčanje s loptom ili pak za loptom zanimljivije. Upisao sam se na rukomet i ostao u rukometu 12 godina sa prekidima. Tada je rukomet bio daleko najpopularniji sport u Ljubuškom zahvaljujući uspjesima Izviđača, kako u BiH, tako i u Europi. Poslije srednje škole uslijedila je jednogodišnja pauza od rukometa, no vratio sam mu se na prvoj godini fakulteta i igrao za Rukometni klub "Vrgorac" sve do lani.
Međutim, rukomet nije jedino što me zanimalo. Igrao sam nogomet, košarku, mali nogomet, tenis i ostale sportove. Bio sam univerzalac i upravo to je trebalo za ovaj fakultet. Strast prema sportu je rasla i zato sam tu gdje jesam!
Što trenutno radiš, čime se baviš?
Trenutno sam peta godina fakulteta i radim kao trener u "Let's Go Fitness Centar" u Mostaru. Izvan radnog vremena radim kao osobni (privatni) trener.
Koliko sati dnevno radiš? Uspijevaš li se posvetiti obvezama na fakultetu?
Izuzev osobnih treninga sa klijentima, dnevno radim 6 sati i uspijevam uskladiti posao s faksom te ne izostajem s predavanja i ostalih obveza na fakultetu. Kao studentu, faks mi je još uvijek na prvom mjestu, ali i radne obveze su mi jednako važne. Kad god uhvatim vremena vježbam, odigram termin nogometa, igram košarku na faksu i ostale sportove.
Jesi li zadovoljan time što radiš i imaš li nekoga tko je tvoj uzor, čijim stopama se vodiš?
Sretan sam i zadovoljan jer radim ono što volim i volim ono što radim, uvjeti su dobri i pušten sam da radim najbolje što znam. Trudim se biti što bolji u svom poslu i kvalitetnim radom pokazati da nisam uzalud pet godina na tom fakultetu. Svakim danom se učim, kako poslu, tako pristupu ljudima i odnosu s klijentima koji mi je itekako važan.
Moj uzor je naš proslavljeni košarkaš pokojni Dražen Petrović, čovjek koji je živio sport i koji je oličenje svega viteškog i dobrog što sport nosi i da se mene pita, tom velikanu bih podigao spomenik u svakom gradu.
Smatraš li da su ljudi (posebno mladi) svjesni važnosti vježbanja i sporta zbog zdravlja?
Mislim da svijest ljudi o treningu i zdravom načinu života kod nas poprima sve veće razmjere te ljudi postaju svjesni važnosti očuvanja zdravlja kroz aktivnosti ovog tipa. Rekreacijski sport je uzeo zamah i to me veseli.
Za kraj, jedno "studentsko" pitanje. Pati li studentski život i njegove pozitivne strane zbog posla i fakulteta?
Ne pati. Studentski život u Mostaru je dobar, iako ne često, ipak se nađe vremena za izaći, a vremena za druženje uvijek ima. Jednostavno se i taj Mostar uvuče pod kožu i nakon pet godina shvatiš kako vrijeme brzo prolazi.
Mila Čolak / Treci.ba