Ženin je put – i u društvu, ali i u Crkvi – popločen kamenjem radosti i nade, ljubavi i suza. No, uvijek je usmjeren naprijed, jer ima nešto što ženi rijetko dopušta pokleknuti, odustati, predati se. To je snaga nutrine koja nosi, posebno kad se osloni na čvrst motiv. Žensko je biće komplementarno s muškim, i to je Božja slika čovjeka, cjelina koja se, ako želimo razvoj bilo koje ljudske organizacije, ne smije razarati. U toj cjelini gledani, žensko-muški odnosi mogu biti produktivni. Ipak, svjedoci smo ponekad i prešućenog straha od ženstvenosti. Mislim pritom na najpozitivniji smisao ženske osobnosti. Također, zbog različitih predrasuda, stereotipa ili društvene uvjetovanosti, na lik žene gleda se s određenom distancom. To zasigurno dovodi do određenog osiromašenja koje se, s jednom novom, zrelom svijesti o ulozi žene, može pobijediti.

Novo priznanje ženama

Papa Franjo u apostolskoj pobudnici „Radost Evanđelja“ piše izravno priznanje doprinosu žena u društvu kroz „osjetljivost, intuiciju i druge prepoznatljive vještine koje su izraženije nego kod muškaraca“ (br. 103). Kao primjer navodi skrb za druge, osobito onu majčinsku. No, spremno priznaje da mnoge žene dijele „pastoralne odgovornosti sa svećenicima, pomažu im u vodstvu osoba, obitelji i skupina, te nude nov doprinos teološkom promišljanju.“ Ipak, smatra Sveti Otac, „moramo stvoriti još veće mogućnosti oštroumne prisutnosti žena u Crkvi.“ Razlog tome je „ženski genij“ koji je „potreban u svim oblicima društvenog života: u radu, ali i na različitim mjestima gdje se donose važne odluke, i u Crkvi i u društvu.“

Što je to „ženski genij“ u Crkvi?

Ne, žena ne treba biti kao muškarac. Ne treba „zauzeti prostor koji su 'osvojili' muškarci“, da napusti ženstvenost i dragocjene osobine koje je odlikuju. Ona u svemu mora biti žena: jedinstvena, intuitivna, mudra i umna, profinjena, nježna, otmjena. „Žena mora biti prepoznata prije svega kao žena, ne kao svećenik ili biskup, jer to je ne zanima... Ženu se vrlo malo promatra kroz njezin misaoni doprinos“, rekla je o ovoj temi Maria Voce, predsjednica Pokreta Fokolara. Novinarka Radio Vatikana Gudrun Sailer, autorica knjige „Žene u Vatikanu. Susreti, portreti, slike“, u jednom je razgovoru, osvrčući se na zanimanje žena koje rade u sjedištu Svete Stolice prema svećeničkom pozivu, rekla: „One nisu borci, jer su dovoljno pametne da znaju da borba ne vodi nikamo. Ni jedna od vatikanskih žena nije željela vidjeti ženu kao svećenicu ili kardinalicu.“ Tema žene u Crkvi ne znači njezinu želju za svećeništvom. To je nepravedno nametnut lažni imperativ koji kao da namjerno potiskuje ženinu vrijednost kojom ona može obogatiti Crkvu. Nameću li tu temu oni koji se zapravo boje žena? Zbog nezrelosti, nepoznavanja ženine naravi i vrijednosti? Papa Franjo jako je dobro rekao da „žene u Crkvi treba cijeniti, a ne 'klerikalizirati'. Oni koji predlažu uvođenje žena kardinala imaju problem s klerikalizmom.“ Po mišljenju Svetog Oca žena mora biti više od službenice ili humanitarne djelatnice. Također, ona u Crkvi nije robinja. A ja bih dodala da nije niti nijema. Samo drugačije razmišlja, često mogla i glasnije i brže. Međutim, „ženski genij“ neprestano je izložen muškoj logici razmišljanja i uz puno više napora probit će se na vodeće pozicije, ondje gdje se donose odluke, možda i riskira, kreira mišljenje i usmjeravaju određene ideje. I nije to stvar ženskog karijerizma. Usuđujem se reći da i u ženi ima mjesta za vizionarstvo koje probija granice nemogućega i nalazi načina, kad je u Bogu ukorijenjeno, dohvatljivosti mogućega. Postoji li danas strah od žena? Tako često se muškarci dive snažnim ženama, ali ih se pomalo i boje. Je li to stvar straha od dominantnosti? Ona ne smije biti ključ muško-ženskog odnosa. Natjecateljski duh u suradnji poželjan je sve dok je konstruktivan, plodonosan.

Majčinstvo – osnovno mjerilo?

Papa Franjo upozorio je na opasnost koja „ponižava ženu i njezin poziv“, da se njezina „društvena uloga svede na majčinstvo“. Poželjno je da su uvijek dostupne, i u Crkvi i u društvu, da rješavaju sve probleme, po mogućnosti odmah ili u najkraćem roku, da su dobre organizatorice, prezenterice, poslušne radnice, logistika, itd. No, najčešće će njihova uspješnost biti mjerena kroz obitelji koju su stvorile. Kako god okrenemo, još uvijek su udaja i majčinstvo osnovno mjerilo za vrednovanje žena. Je li to tek posljedica prirode ili društvena uvjetovanost? I jedno i drugo. Bilo da se gleda svjetovna ili crkvena pozicija, ovo su osnovna pitanja od kojih ne možemo pobjeći. Obitelj koju žena stvori s čovjekom svojega srca kao da joj je logistika koja se podrazumijeva. Bez obzira što će je, posebno dok su djeca mala, ona uvijek vezati za sebe, žena će nalaziti načina probijati se i u poslu, karijeri, ovisno o otvorenim vratima. Ali obitelj je jezgra kojoj će se uvijek vraćati. Ona joj je ponekad i čuvar od lutanja kad joj je svega dosta. U obitelji žena ima razlog za koga živjeti, stvarati, boriti se. Ali ipak, to ne smije biti mjerilo „ženskog genija“, jer zar žene koje nisu majke ili nemaju vlastitu obitelj nisu žene?

Jesu li i one žene?

Najčešće se žene u Crkvi svrstava u laikinje (udane, majke) i redovnice. Gotovo nitko u toj podjeli ne vrednuje djevojke/žene koje su zbog svojega poslanja ostale same, kao na nekom trećem putu, putu čekanja, nadanja i potpune predanosti Crkvi. Naprotiv, uvijek će ih se s određenom dozom ironije promatrati kao neuspješne, jer u svojim godinama ipak – unatoč zavidnim stručnim rezultatima – nisu stvorile vlastiti dom. U sadašnjim logičkim postavkama i Crkve i društva, obitelj i majčinstvo nepisano je mjerilo uspjeha. Ipak, hoće li itko ikada skupiti snage i pitati se kakvi lomovi stoje iza tog trećeg puta na kojem su mnoge, baš zbog vjernosti Crkvi i Bogu, bile ostavljane? Neke će reći da im se samoća „dogodila“ iako je nisu svjesno odabrale. I uvijek će negdje tinjati nada da će se Providnost pobrinuti za životno iznenađenje, bez obzira u kojoj životnoj dobi. Ako se to i ne dogodi, treći put nudi i jednu radikalnu opciju, da bol zbog samoće okrenu u vrlinu stavljajući se na raspolaganje drugima i služeći u ljubavi. I to može biti plodonosno. To je svojevrsno duhovno rađanje dobrih djela, potpore, konkretnog zalaganja. To je bol koja rađa djela. Biti žena u Crkvi poslanje je koje ima veliku cijenu, veću od one koja se može pretpostaviti. To se tiče i udanih i neudanih, s tim da su ove druge još više izložene pogledima iz kojih kao da vrišti pitanje: „A kada ćeš se udati?“ Raditi u Crkvi uvijek je poslanje, loše je ako to postane posao na određeno radno vrijeme. Zašto kažem da je poslanje? Zato što je pod povećalom i poslodavaca, ali i svijeta. Kao da se očekuje viši stupanj življenja vjere, zauzetije ponašanje, privatni život i za javnost postaje ogledalo vjerskih uvjerenja. I još nešto, ne manje važno. Na ženskom putu u Crkvi postoje pogreške koje se ne smiju dogoditi. Bog ih oprašta, ali ljudi – ne.

Što žene daju Crkvi?

Žene su uvijek bile u Isusovoj pratnji. Teško je zamislivo djelovanje prve Crkve bez žena. No, po ulozi Isusove i naše Majke u Crkvi, vidimo što žena znači. Ona Crkvi pomaže rasti. I zato Mariju papa Franjo nije slučajno nazvao važnijom od apostola. Što bi bila Dvanaestorica bez Marije, osobito u ono vrijeme čekanja Duha Svetoga? Ali i kasnije, nakon Pedesetnice? „Crkva se ne može razumijeti bez žena, ali žena aktivnih u Crkvi, s njihovom osobnošću, koje idu naprijed“, smatra papa Franjo. Marija nije bila apostol, niti je Isus na njoj sagradio Crkvu. On je znao da će njegovim učenicima biti potreban majčinski i ženstven lik koji će njihovom zajedništvu davati nježnost, mir, sigurnost. Papa cijeni intuiciju žena koja prodire dublje u život, gleda dalje u budućnost, reagira srčanije, ljubi bez računice. I upravo zbog tih osobina, želi više prostora za žene na mjestima gdje se donose odluke. Ne nalazimo li argument u prilog ženinih osobina i u evanđelju (usp. Mk 14,3-9), kad je Isus bio u kući Šimuna Gubavca u koju je došla „neka žena s posudom nardove skupocjene pomasti“ i polijala je po Isusovoj glavi. Bila je to slika pomazanja, najava Isusova ukopa dok je tadašnja „društvena krema u metropoli spremala smrt za nevinog Isusa“, protumačio je jednom prilikom mons. Želimir Puljić. I dodao: „U ženi koja je opisana zamjenicom 'neka', počašćen je ženski rod, počašćene su sve vrijedne žene, majke, supruge, domaćice i odgajateljice koje su snagom ženskog instinkta osjetile nepravdu koja je nad Isusom učinjena: od Pilatove supruge do pobožnih žena koje su ga pratile i oplakivale."

Mogućnosti?

Je li moguće „razbiti“ mušku strukturu koja je još uvijek dominantna i u Crkvi? Pritom ne znači žene rediti za svećenice ili uvrstiti u Kardinalski zbor. Sjetimo se primjera sv. Franje i sv. Klare. Ona je bila njegova suradnica, ali je razvijala i vlastitu karizmu, zar ne? A gdje je moguće žene podići na višu razinu danas? Maria Voce, predsjednica Pokreta Fokolara smatra da žene mogu voditi razne odjele u Vatikanskoj kuriji. Primjerice, zašto na čelu odjela za obitelj mora biti kardinal, pita Voce i predlaže na to mjesto jedan bračni par koji svoj brak živi na kršćanski način. Poštujući kardinale, Voce ipak smatra da su supružnici bolje informirani o bračnom problematici. Isto se odnosi i na druge odjele u Kuriji, kao i savjetodavna tijela Svetom Ocu u vodstvu Crkve. „Mješovita tijela bila bi korisnija, a informacije cjelovitije.“ Po mišljenju Marie Voce ono što treba priznati jest ženski genij u svakodnevnom životu. U Vatikanu se govori oko 20% djelatnica, a veliki zaokret s uključivanjem žena u razne službe počeo je još s papom Ivanom Pavlom II. Žene su dobile odgovorna mjesta u Papinskoj akademiji, u Međunarodnoj teološkoj komisiji, nekim kongregacijama. Sve je više crkvenih pravnica, socijalnih radnica, povjesničarki umjetnosti, itd. Dr. Barbara Hallensleben, teologinja iz Švicarske i članica Međunarodne teološke komisije, prije nekoliko godina rekla je da će biti sve više žena u Vatikanu: „Sve više žena studira teologiju, ostaje na sveučilištima... Razumljivo je samo po sebi da će dospjeti na odgovorna mjesta. Žene u Vatikanu – to je prirodan proces. Proces koji ima svoje prepreke i izaziva nesigurnost – ali on jest!“ I da, ovo što je moguće u Vatikanu, (teoretski) moguće je i u Hrvatskoj. Brojne službe u Crkvi nisu vezane uz sakrament Reda, niti uz muški rod. Ali napredak i razvoj zajedništva vezan je uz ljepotu ljudskosti u kojoj se muškarci ne boje žena, niti obrnuto, već su svjesni komplementarnosti za koju je „krivo“ ono jedno rebro s početka Pisma (usp. Post 2,21-22). Upravo o njemu rabinska priča kaže: „Žena je stvorena iz muškog rebra. Ne iz stopala po kojem se hoda. Ne iz glave, da bude nadmoćna. Nego iz muškog rebra, da bude jednaka.“

T. P./laudato.hr