Bio je jedini na svojoj poziciji, izdržao je sam i kada je Ravnić otišao na tribinu. Igrao je obranu na iznimno važnoj poziciji, odnosno pozicijama, trčao kontre, zabio iz njih i s pozicije 21 gol, a u takvom ritmu igranja imati 75 posto realizacije izgleda – briljantno za današnji rukomet. E, da je barem još koju dobio u finalu, možda bismo danas slavili zlato.
Mandić je lani bljesnuo na SP-u u Njemačkoj. Danas, godinu dana poslije, izgleda puno manje nabrijano, a jednako čvrsto kao tada, što je sjajno saznanje, dokaz da sazrijeva, uči, da prepoznaje situacije kada se nešto smije, a kada se ne smije.
Nema još kao 22-godišnjak autoritet, ali kada ga stekne, Hrvatska će biti kudikamo čvršća jer ga opasno nervira kada netko ne igra obranu, kada se šetka i slično. Kada bude imao autoritet to reći, Hrvatska će možda dobiti i onaj detalj koji joj sada nedostaje da bi otišla do samog vrha.
Mandić nije imao laku sezonu, u Zagrebu je krpao rupe zbog ograničenih mogućnosti sastava Veselina Vujovića, ali Mandić je top-igrač i privilegij je Zagreba da u svojim redovima ima takvog.
Nekad je bio u strahu od medija, ali s vremenom je to došlo na svoje, njegove izjave su uvijek zanimljive, bez dlake na jeziku, u skladu s njegovim karakterom. Izabrao je pravi put, ima jaku glavu, a uskoro će za njim početi utrka. A jedino što mora jest ostati kakav je danas, to se ne smije promijeniti.
Bravo, Manda!
Jutarnji.hr
