Za one koji ne znaju, Ironman utrka sastoji se od 3,8 km plivanja, 180 km vožnje biciklom i 42,2 km trčanja, a Vištica se tu monstruoznu dionicu nada odraditi za manje od osam sati. Tako bi „ubio” dvije muhe jednim udarcem – oborio bi vlastiti rekord (8:17), ali i hrvatski rekord koji drži Dejan Patrčević (8:12).
– Otkad sam se počeo baviti ovim sportom cilj mi je probiti tu magičnu granicu od osam sati. Samo je pedesetak triatlonaca to uspjelo – kaže nam uskoro 37-godišnji Ljubušak kojeg je život preko Zagreba, gdje je na FER-u stekao diplomu inženjera elektrotehnike, doveo u Makarsku. U zagrljaj Biokova i Jadranskog mora.
Datum pokušaja ostvarenja tog podviga za sada je 12. srpnja ove godine u španjolskoj Vitoriji Gasteiz. Kažemo „za sada” jer je pandemija koronavirusa otkazala sve utrke koje su do sada trebale biti održane u aktualnoj godini i nije isključeno da i Vitoria postane još jedna takva u nizu. Ako bi do toga došlo, rezervna je opcija utrka u portugalskom ljetovalištu Cascais pored Lisabona 26. rujna.
Vištici bi više odgovarala utrka u Vitoriji.
– Tamo sam bio već dva puta, staza je brza. Grad je na sjeveru Španjolske i blizu oceana tako da nema izražene vrućine. Tamo mi je veća šansa za brže vrijeme. U Cascaisu nikad nisam bio, prvi put organiziraju utrku. Iskreno, više bih volio pobijediti s vremenom 8:10, nego biti treći s 8:01.
Karantenu Andrej podnosi dobro, ali bi ipak radije da je sve po starom.
– Meni je kao u turizmu, idem od sezone do sezone. Traje mi od travnja do studenoga, a ove sezone još nisam imao ni jednu utrku.
Kako i rekosmo u uvodu, izolacija nimalo ne koči ovog „čeličnog čovjeka” iz Ljubuškog. Trčanje i bicikliranje nisu problem, ali plivanje malo jest. Budući da je Gradski bazen u Makarskoj još uvijek zatvoren, Andreju ne preostaje ništa drugo nego plivati u moru.
– Plivao sam i kad je temperatura mora bila 14 stupnjeva. S neoprenskim odijelom se može izdržati, ali ne dugo. Ovisi puno o tome puše li. Plivao sam jednom kad je jako puhalo i baš sam se smrznuo. Uglavnom sam plivao 2-3 puta tjedno, ali sada je toplije vrijeme pa ću to podići na 4-5 puta. U hladnijim uvjetima otplivam tri kilometra, a kad je toplije i do šest.
Koliko to odijelo košta?
– Imam sponzora koji mi ga šalje. Ovdje u nas u nekim se dućanima može kupiti za 150 eura, a ovo koje imam u maloprodaji košta 800-900 eura. Slično je ronilačkom, ali je tanje i fleksibilnije.
Na dvije noge i na dva kotača Andrej je, ističe, u boljoj formi nego ikad.
– Zbog restrikcija kretanja uglavnom sam vozio od Dubaca do Podgore, a sada mogu do granica županija. Trčim često prema Tučepima i Podgori, po šetnici.
Koliko je to kilometara tjedno?
– Na biciklu 600 km, trčanje 80-100 km i plivanje 20-25 km. Vožnju nekad odradim i doma na trenažeru.
Eto, tako znači izgleda priprema za Ironman. Brutalno. Ali takva je i utrka. Nema druge nego trenirati kao životinja. Zanimalo nas je odradi li Andrej ikada u sklopu treninga punu dionicu Ironman utrke:
– Ne, zato što bi mi za oporavak trebalo 4-5 dana, a onda bih izgubio previše dana treninga. Nikad ne radim sve troje zajedno. Jedno me vrijeme trenirao Brett Sutton, najuspješniji triatlonski trener s preko 30 svjetskih prvaka i tri olimpijske medalje. On me puno naučio o strukturiranju treninga. Znam što mi treba.
Osjećate li da imate u sebi ono što je potrebno za ići ispod osam sati?
– Teško je to reći. Prošle jeseni smo u Engleskoj na testu aerodinamike napravili određene preinake i po nekim izračunima time sam uštedio 13 minuta. To je puno. Ako to preslikam na cestu, bit ću vrlo blizu.
Od čega se sastoji prehrana vrhunskog triatlonca?
– Uglavnom od ugljikohidrata. Trošim puno kalorija, pa moram puno i jesti. Jedem zdravo, ali bez posebnih restrikcija. Probao sam svašta, bio sam i vegetarijanac dugo vremena, ali ništa mi nije donosilo veliku razliku.
A za vrijeme utrke?
– Prašak s ugljikohidratima i mineralima na biciklu, a za vrijeme trčanja često pijem kolu. Ona mi najbolje „leži” u toj situaciji kada sva krv iz probavnog takta ode u mišiće i više ne možeš probaviti ništa što je imalo kompleksno.
O čemu razmišljate tijekom tih dugih osam sati?
– Najviše o sadašnjosti, o utrci. „Razbijem” je na manje dijelove. Na biciklu pazim na dovoljan unos kalorija i tekućine, na trčanju da održavam frekvenciju koraka… Satralo bi me da razmišljam koliko mi je kilometara ostalo do kraja.
Prema njegovoj vlastitoj procjeni, Andrej je trenutno u najboljim godinama za triatlon.
– Po meni su to godine od 35. do 38., iako ima i ekstrema. Jedan Novozelanđanin je sjajan i s 47 godina. Svjetski rekord inače iznosi sedam sati i 35 minuta.
Dalek je put prevalio Vištica u posljednjih sedam godina otkako je napustio siguran uredski posao u jakoj firmi i postao profesionalni triatlonac. Za to je trebalo hrabrosti.
– U triatlon sam ušao tek na četvrtoj godini faksa. Zaposlio sam se u Ericssonu i odlučio probati od hobija napraviti posao. Dugo sam uz puno radno vrijeme trenirao dvaput dnevno. Ustajanje, trening, posao, pa drugi trening i spavanje. I tako sedam godina.
A onda je odlučio presjeći.
– Bilo je to 2013. godine kad sam pobijedio na Europskom prvenstvu u francuskom Vichyju. Došli su sponzori i odlučio sam probati.
I kako ste nakon Ljubuškog i Zagreba završili u Makarskoj?
– Nakon što sam napustio posao ostao sam neko vrijeme u Zagrebu, ali mi grad nije bio idealan za treninge. Htio sam na more. Jedne zime bio sam u Makarskoj na pripremama i saznao da imaju bazen. Bilo je to idealno rješenje jer je Ljubuški blizu, tamo mi je obitelj. Svidjelo mi se.
Ambiciozan kakav jest, Andrej – koji je registriran u jednom zagrebačkom klubu – ima još ciljeva. Međutim, Olimpijske igre nisu jedan od njih.
– Dionica je kraća (op.a. 1,5 km plivanja, 40 km bicikliranja i 10 km trčanja), a plivanje je puno važnije. Prije me to zanimalo, ali ako nisi bio vrhunski plivač, kao što ja nisam bio, tu nemaš što tražiti – iskreno će Andrej.
Ali je naglasio:
– Želim pobijediti na utrci Ironman serije. Imam tri postolja, ali ni jednom nisam bio prvi.
Možda se to dogodi već ove godine. Ako koronavirus dopusti.
Supruga Sanda mi je velika podrška, volim fotografiju, šah…
Usprkos napornom režimu treninga, Andreju ostane i dovoljno slobodnog vremena koje posvećuje gotovo isključivo obitelji.
– Supruga Sanda mi je velika podrška. Dobili smo kćerkicu Taru prije pet mjeseci tako da smo zaokupljeni njome. Dobra je mala, bolja nego što sam očekivao jer su mi svi govorili da više nećemo moći spavati normalno, haha.
A osim obitelji, neki hobi?
– Zanima me fotografija, u zadnje vrijeme igram i šah, a preko interneta treniram desetak triatlonaca. Šaljem im programe i dobivam povratne informacije. Volio bih jednog dana u Makarskoj pokrenuti triatlon klub kad se više ne budem toliko utrkivao. To me baš privlači.
Pokrenuli ste i izazov na društvenim mrežama „Vozi doma”, o čemu se radi?
– Cilj je bio skupiti što više sati vožnje na trenažeru za bicikl, kod kuće. Ljudi su se javljali u velikom broju. Htio sam ih malo motivirati s obzirom na trenutne uvjete. Namijenjen je triatloncima, biciklistima, ali i rekreativcima.
Ako si u vrhu, može li se živjeti od triatlona?
– Može, ali moraš biti u svjetskom vrhu. Imam domaćih i stranih sponzora, zadovoljan sam.
Kakve su novčane nagrade na utrkama?
– Prosjek je desetak tisuća eura za pobjednika, no ja sam na jednoj utrci u Francuskoj kao pobjednik dobio 25.000 eura. Godišnje odradim četiri utrke, neki čak i manje. Tome dodam još par „half Ironman” utrka, odnosno utrka dvostruko kraće dionice – kaže Andrej.
Vedran Babić / Slobodna Dalmacija
