Čovjek je čudo. Božje čudo. Kad se čini da je izgubljen, da je slomljen, da je nitko i ništa, jedan vapaj Bogu može ga vratiti u život! Čovjek je i tajna. Ne znamo što se krije u nama samima, a kamoli još u drugima. Ako ne poznajemo sebe, kako ćemo suditi drugomu? A kad spoznamo istinu o sebi i vlastitu krhkost, onda nam neće ni past na pamet da bi sudili. Negativna razmišljanja vode nas u labirint negacija. Obično se bojimo zla u drugima. Mislimo, tko zna što se krije u čovjeku, što može učiniti. Ako se bojimo zla u sebi, onda ga priznajemo kao alibi: slab sam, što mogu? Boga se ne može prevariti. Kad bi svoja razmišljanja preokrenuli u dobro, onda bi se zapitali: zar se u drugomu ne krije neko veliko skriveno dobro koje treba iznjedriti? Zar ima čovjeka koji ne bi bio sposoban za neko dobro? Moramo poticati jedni druge na dobro, vjerovati da je i u naizgled najgoremu čovjeku još ostalo nešto od proplamsaja čovječnosti. Koliko njih prezre sebe i osude sami sebe jer misle da nisu sposobni za dobro. Koliko je u takvom stavu mazohizma i predaje! Okruženi smo ljudima koji se predaju, koji odustaju od borbe, a Bog želi da se borimo, da se mijenjamo, da nikada ne odustajemo i ne tražimo alibi u svom zlu i nemoći!
Paradoks je antropocentrične zapadne civilizacije da se zaklinje u Čovjeka, a zapravo ne vjeruje u čovjeka i ne vjeruje čovjeku. Divinizirana čovječnost koja sumnja u sebe! Zar bi bilo toliko propisa, zabrana, zapovjedi, zakona, normi, i kulta ljudskih prava da liberalni Zapad vjeruje u snagu čovještva? Ne, to je svijet koji potajice sumnja u čovjeka, vjeruje da je čovjek sposoban za najgora zla i da ga treba tako zaplašiti, odgojiti i normirati da mu ne padne na pamet dovoditi u pitanje nove liberalne dogme. To nije čovjek slobodan, čovjek transcendencije, nego juridički čovjek koji gazi preko mreže propisa nove korektnosti kao kroz minsko polje. Antiteistički um ne može objasniti zlo. On je uvjeren da se zlo može suzbiti ideologijom ljudskih prava, civilizacijom prava namjesto civilizacije ljubavi. Na Zapadu je svaki čovjek sumnjiv kao fobičan u bilo kom smislu, kao prekršitelj norme i dogme, dok ne dokaže suprotno, štoviše, dok se ne uklopi u opću medijsko-političku simfoniju koja odzvanja društvima koja teže za pravno-socijalnom sigurnošću koja im nikako ne uspijeva – jer zlo je tu, društveno i skriveno, javno i tajno, objašnjivo i neobjašnjivo, zlo u čovjeku i oko njega, zlo koje se kategorizira, ideologizira, a ne shvaća se njegova metafizičnost u svakoj konkretnosti. Stoga je čovjek sumnjiv jer je vazda na optuženičkoj klupi. Stalno je otvoren neki proces protiv njegove nedoraslosti. Globalna pedagogija ide logikom mrkve i zavođenja, a oni baš tvrdoglavi dobit će represiju. Dobit ćemo svijet bez strasti, svijet u kojemu se čovjek neće moći ni naljutiti a da se ne osvrne oko sebe. Svijet u kojemu opet netko u nekoga upire prstom. Najstrašnija mi je logika kad netko kaže da smo svi za svako zlo sposobni! Kakav je to nihilizam i nepoštovanje čovjeka! A ja kažem: nismo svi za svako zlo sposobni, nego smo sposobni za puno dobroga!
Zoran Vukman/velecasnisudac.com
