Na samoj tromeđi Klobuka, Veljaka i Vitine rijeka pravi slap Koćušu, drugi slap po veličini nakon Kravice u Studencima. Od Ljubuškoga udaljen je 12 km, a od Vitine tri km. Rijeka Mlade, nakon izlaska iz ravničarskoga predjela, nailazi na čvrste vapnenačke stijene i pravi slap, prosječne visine deset i širine trideset metara.
Koćuša, za razliku od Kravice nema velike oscilacije u količini vode tijekom godine. Ispod slapa nekada je radilo više atraktivnih mlinica i stupa, a danas znatno manje. Blizu slapa Koćuše utječe i rijeka Studena koja pod nazivom Sedra izvire u susjednom Klobuku. Oko tri km jugozapadno od Koćuše nalazi se izvor Goruša (prosječna protoka vode 1,2 m3 u sekundi). Hidrološka ispitivanja pokazala su radioaktivnost izvora, koji je kaptiran sa slavinom i pojilom za stoku. Mještani uzimaju i piju vodu s izvora Goruše, smatrajući je ljekovitom.
U toponimu Veljaci prepoznaje se korijen velj-(velji,velik) i sufiks -ak, u množinskom obliku-aci. Zabilježeni su mnogi mjesni nazivi istoga korijena (Veljača, Veljaja, Veljak, Veljansko, Veljašnica, Veljun), ali i dvosložni nazivi (Velje Selo, Velje Brdo, Velje Polje, Velji Do, Velji Vrh). Moguće je pomišljati na spajanje složenice Velji do u Veljak. S druge strane nije isključeno da Veljaci označavaju potomke nekoga Veljaka, imajući u vidu da se 1630. spominje u Gabeli kao svjedok Nikola Veljak.
Veljaci su bili naseljeni još u pretpovijesno doba,sudeći prema kamenim gomilama i tvrđavi na brdu Gračina. U središtu sela, desno od ceste Veljaci-Orahovlje (kota 239), na stožastom brdu i danas stoje ostaci pretpovijesne gradine, s velikom količinom urušena kamena i s ulomcima keramike. U rimsko doba jedna mjesna cesta vodila je od Vitine, preko Veljaka i Orahovlja do Vrgorca. Most preko rijeke Mlade vjerojatno se nalazio na istom mjestu gdje i današnji most. Upravo blizu mosta, na osamljenom brežuljku zapadno od Vitine, na starome groblju na Mladima (stariji oblik na Mladih) leže ostaci rimskih Veljaka. Zemljište oko groblja prema Vitini posuto je ostacima crijepa i keramike. Stariji istraživači tu su smjestili ostatke rimskoga gospodarskog imanja (villa rustica).
U kapelici Sv. Ilije na Mladima kao nadvratnik ugrađen je rimski nadgrobni spomenik (175x55x18 cm), koji je priklesan i čija su natpisna slova dobro otučena. Ipak, pozornijim promatranjem uočava se da je riječ o pokojniku s imenom Lucius Marcilius, koji je bio veteran VII. legije. Isluženi vojnici VII. legije ostavili su u Ljubuškom desetak nadgrobnih spomenika, svi iz prvog stoljeća. Moguće je da je na brežuljku na Mladima bio oratorij, manja ranokršćanska crkva, o čemu će posvjedočiti buduća arheološka iskapanja.
U 12. st. u Humskoj zemlji spominje se župa Velica. Mnogi su skloni u tome vidjeti današnja Veljake. O tome možemo samo nagađati.Veljaci se prvi put kao selo (dakle ne župa) spominju 26. 04. 1395. u povelji bosanskoga kralja Stjepana Dabiše. Između ostaloga, on kćeri Stani daruje "naše selo gospodsko u Humskoj zemlji po imenu Velijake". Veljaci su time postali posjed humskih velikaša Radivojevića-Jurjevića-Vlatkovića. Nakon toga o Veljacima srednjovjekovni povijesni izvori šute, premda je u njima život bujao i dalje.
Na istom lokalitetu na Mladima stoji i danas grobište biliga (stećaka) iz 14.-15. st., od kojih su pojedini bogato urešeni motivima lozice, arkada, štitova i križeva.Vrijeme je, nažalost, učinilo svoje, pa ih se jedva nekoliko nazire iznad zemlje. Dio ih je ugrađen u crkvu iza kapele, a dio je utonuo u zemlju. Na grobištu se nalazi ukupno 25 biliga, 13 ploča, 10 škrinja, jedna dvojna ploča i jedan sljemenjak. Drugo grobište srednjovjekovnih biliga nalazi se u Drinovoj Dragi, jedan km sjeveroistočno od groblja na Mladima. Tamo su zabilježena 22 biliga, osam ploča i 14 škrinja. Veći dio je bez ukrasa neki su prelomljeni i nalaze se u zidovima, a među uresima vidi se križ i polumjesec.
U turskim popisima 15. i 16. st. spominje se selo Veljak, s oženjenim i neoženjenim Vlasima. Kao župa prvi put je navedeno 1599. u popisu župa samostana Zaostrog, u koju su, osim Veljaka, pripadala sela Kljenak, Kokorići, Ravča, Kotezi, Orah, Orahovlje, Visoka, Kruševo, Vojnići, Klobuk, Tihaljina, Utvica, Proboj i Grljevići. U 17. st. makarski biskup Lišnjić navodi crkvu (sv. Ivana?) u Veljacima, ali kao ruševinu. U 18. st. katoličko stanovništvo Hercegovine i Bosne popisali su makarski biskupi. U prvom popisu iz 1743. u Veljacima navodi se 93 žitelja (59 odraslih i 34 djece) s rodovima: Jelavić, Biošić, Vištičić, Zekušić, Markotić, Pavlović i Rupčić. Dva i pol desetljeća kasnije,točnije 1768., biskup Bogdanović zapisao je u Veljacima 120 vjernika, s rodovima: Jelavić, Bradvičić, Rupčić, Pavlović, Brnjaković, Biškić, Biošić, Vištičić, Markotić i Matić. Kretanje pučanstva, ali i pojedinih rodova, može se lijepo pratiti u veljačkim matičnim knjigama, od kojih je najstarija Matična knjiga krštenih potječe iz 1786.
U prvoj polovici 19. st. za uprave Ali-paše Rizvanbegovića provedena je melioracija dijela Veljačkoga polja uz tok Mlada. Obnavlja se gospodarski i vjerski život. Fra Grgo Škarić pokušao je obnoviti skromnu crkvu pored kapele na Mladima, ali nije uspio. Kao crkva desetljećima je župi služila drvena baraka, sa zvonikom na hrastu. Nova suvremena crkva, čiji je patron Gospa od Zdravlja, izgrađena je 1958. U novije doba u crkvenu vrtu podignut je brončani kip Sv. Ilije, zaštitnika župe.
Radoslav Dodig
Pripremio: Kemal Mahić/ljubusaci.com
