Moram priznati da mi je kao, pretpostavljam, razboritom čovjeku, gotovo nemoguće pronaći trunak logike i zdravog razuma da bih shvatio oduševljenje europske publike bradatom pjevačicom. Doista, ne znam što bi u tom slučaju trebalo slaviti, odakle toliko euforije oko činjenice da je bradata žena pobijedila na Eurosongu. Donedavno, zdrav razum je govorio da je bradata žena oksimoron i da žena koja brije bradu i brkove ima ozbiljan hormonalni poremećaj. Danas, kriteriji su se promijenili, barem u EU: poželjno je biti oduševljen bradatim transvestitom, iako mi nije jasna motivacija – je li zato što živimo u vremenu u kojemu bi trebalo biti normalno da žene budu bradate, ili zbog same travestije koja postaje „mainstream”? Na koncu, čovjek se pita što Conchita Thomas Wurst uopće ima sa ženama i ženstvenošću? Da sam žena zasigurno ne bih želio da me zastupa bradati transvestit. O čemu je onda riječ? Čemu se treba pljeskati? Njegovoj pjesmi i nastupu? Očito je da u ovom slučaju nije u prvom planu njegovo pjevačko umijeće nego jednostavno – kontroverza, kako rekoh, oksimoron koji strahovito uzbuđuje zapadni svijet.
Klatno povijesti ide iz krajnosti u krajnosti. Nekada su se u putujućim cirkusima ljudi s izrazitim malformacijama i tjelesnim manama („čovjek-slon”..), pa tako i bradate žene nehumano i okrutno prikazivale kao – nakaze. Naravno, takva nečovječnost ne može imati nikakvog opravdanja. Ali to ne znači da treba ići u drugu krajnost – pa takve ljude i danas izlagati na sceni kao senzacije novoga i „drukčijega”. Nije li oduševljenje današnje publike bradatom ženom jednako u osnovi morbidno kao u neka druga vremena kad im se u cirkusima masa izrugivala – nije li to ista potka senzacionalizma i naslade nečim paradoksalnim i apsurdnim? U Ionescovoj drami apsurda „Ćelava pjevačica” prije više od šezdeset godina prikazan je početak destrukcije ljudskog jezika i komunikacije, na groteskan način upućeni smo u labirint ljudske otuđenosti. Ćelava pjevačica se u tom djelu samo jednom spominje, ona se ne pojavljuje kao lik, ali ostaje u podsvijesti naše civilizacije kao paradigma koja asocira na teatar apsurda, i na sam život koji poprima konture apsurdnosti u svojim dekonstrukcijama.
Nije slučajno da bradata pjevačica asocira na tu Ionescovu dramu, koja je – gle slučajnosti – prvi put izvedena 11. svibnja 1950. godine, skoro pa na datum trijumfa austrijske bradonjice. Sam nastup bradate pjevačice, pa ni njezina/njegova pobjeda ne bi bili toliko apsurdni da nije kontekst u kojemu se sve to događa, i provala oduševljenja – da je, eto, Zapad toliko sretan što je emancipirao žensku bradatost, makar iza svega toga bio i jedan muškarac. Žene opet nitko ništa nije ni pitao. Euforija koja se podigla oko Conchite/Thomasa je zapravo pravi teatar apsurda, i da Ionesco sve to vidi – ne bi trebao ništa više pisati. Apsurd živimo, posve otvoreno njegovoj razornosti. Nakon dekonstrukcije jezika i komunikacije, došli smo do dekonstrukcije logike, zdravog razuma, prirode i vizualnog… pojmovi ženstva i muževnosti izgubljeni su u vrijednosnom kaosu.
U pobjedničkoj euforiji, Conchita/Thomas poručuje da želi usrećiti svijet – to je ono što bi nas trebalo najviše zabrinuti jer ne znam kako je taj dečko zamislio da donese sreću cijelom svijetu. Ako misli da bi žene trebale njegovati brkove i bradu kako bi nalikovale njegovoj viziji ženstva, onda bi mu trebala što hitnija stručna pomoć da ne bi sutra bila potrebna „usrećenom” svijetu. U Ionescovoj drami jedan lik pita – „Usput rečeno, što je s ćelavom pjevačicom? Gospođa Smith odgovara: „Još uvijek se češlja na isti način.” Možda za nekoliko godina netko zapita: usput rečeno, a što je s bradatom pjevačicom? I dobije spreman odgovor: Eno je, još uvijek se brije na isti način.
Zoran Vukman/www.velecasnisudac.com/Foto: Albin Olsson
