Kopalo se i okopavalo uglavnom u ljetnim mjesecima kada su noći kratke i slatke, a dani dugi i teški. Rano ujutro bi se započinjalo, a u sumrak (ćindiju) završavalo. Pri podnevu sunce odskoči visoko, kamen se užari, zrak zatitra, crvčak zasvira. Na njivi je gotovo nepodnošljivo!

No, najednom se razlijegne crkveno humačko zvono te oglasi podne. Vrijeme je predaha, kratke molitve i ručka. Traži se hlad i voda. Poslije okrepe opet na posao. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. S vremena na vrijeme, kad se zemlja oposni, pristupilo se žeganju.
Ime žeganje ili žegarenje dobilo je po tome što se obavljalo u tijeku ljeta, kad su najjače vrućine, žege, jer vrelina bi spaljivala korov i prekobrojne insekte.
Ledina se žegala trnokopom (krasno, mašklinom, krampom), a kad je bila suha i ispucala, težak bi trudno odvaljivao komad po komad zemlje i prevrtao ga.
Uistinu, to biješe težak posao, kad se radilo od jutra do sutra ili kako bi narod govorio "od zvizde do zvidze".

U takvom ozračju i radu nastaše i ove mudrosti:

Kruh uzmi iz zemlje, a ne iz tuđih usta.
Teško zemlji bez težaka, ribi bez vode i ženi bez muža.
Tko zemlju ne obradi dobro, taj na njoj grožđe nije obro.
Kakva sjetva, takva je i žetva.
Ne kupi se klas po lanjskoj strnini.

J. Rupčić