Atraktivna Mostarka, glumica koja će iskreno u ovom intervjuu ispričati nikad ispričanu priču o sebi, odrastanju i glumi, samouvjereno kroči svjetlima pozornice. Unatoč svojoj mladosti, itekako je svjesna da je ispred nje još niz nepoznanica, trnovit put koji mora prijeći da bi dobila priželjkivani status koji se, osim talentom, stječe godinama i iskustvom.
Ornelu Višticu šira je publika imala prilike upoznati kroz dvije telenovele - “Vatre ivanjske” i “Larin izbor”. Glumci često govore da je ta vrsta formata dvosjekli mač jer glumca zna na neki način obilježiti.
- Ono što bih voljela da mene obilježi jest rad. Rad na sapunici je mnogima nepoznat. Sedam mjeseci ili pola godine, ovisno koliko traje projekt, opstaju samo najjači. U svim vremenskim i produkcijskim uvjetima glumac mora opstati i stati ispred kamere, stati na dogovorenu poziciju na podu (ponekad se radi o milimetrima). Osjetiti svjetlo na setu, položaj kamere, osjetiti energiju partnera, ritam scene, ono što pisci i na kraju redatelj traži od vas. Iznijeti emociju, tekst, bez obzira na to što nekad ne osjećaš prste od hladnoće, ili što si bolestan, prehlađen, bez obzira na to koliko ti je tekst blizak ili ne, stajati poput vojnika i braniti sve ono što nosiš u sebi. Pronaći u sebi razlog za smijeh iako ti se baš i ne smije ili razlog za prirodne suze ako traži scena od tebe da plačeš. Koncentrirati se na partnera, čuti ga, dok perifernim vidom uočavaš sve ljude koji se nalaze iza kamere (snimatelji, tonci, gaferi, asistenti, šminkeri...). Sve se to odvija u velikoj brzini, što znači da se i emocija mora dogoditi brzo. Iz te emocije moraš izaći jednako brzo jer sljedeća scena je ‘druga emocija’. A ti nemaš niti minutu da se pripremiš. Što znači da večer prije moraš pripremiti sve scene koje snimaš sljedeći dan. Uglavnom se sve kupuje od prvog prolaza. Dosad sam snimila više od tisuću scena i svjesna sam da su neke bolje, druge lošije, ali i da sam svakoj toj sceni dala djelić sebe. Eto, to vam ja zajedno sa svojim kolegama radim mjesecima. To vam je rad i rad. Ako me treba obilježiti, neka me obilježi - slikovito nam je opisala lijepa glumica, svjesna da joj se pružila prilika kakva se ne propušta.
Stoga o svom putu koji utire kaže:
- Moj je cilj raditi i raditi. Znate kako Rusi kažu…
Inspiracija joj je, kaže, to što voli ljude pa je pronalazi upravo u njima. U njihovu analiziranju i promatranju. Nije joj, dodaje, strano niti zatražiti savjet od starijih i iskusnijih.
- Volim i savjete i razgovore sa starijim kolegama. Sjesti s njima na ručak pa razgovarati o sceni. Uz svoj unutrašnji glas uvijek ću uvažiti glas starijeg kolege. Poštujem ih, posebno one koji imaju puno utakmica u nogama.
Svojom je glumom zadovoljna i sretna ako vidi jednaku reakciju kolege koji je igrao s njom u sceni.
- Kad završi scena, uvijek pitam, pa i po tisućiti put u danu: ‘Jel ti sve uredu?’ Ako se radi o zahtjevnoj sceni, onda obično zagrlim kolegu i podignem u zrak. Srećom, nitko od njih nije toliko težak - priča Ornela, otkrivši nam da s Ivom Mihalić voli snimati dinamične scene, a sa Slavenom emotivne. Njega još zna s Akademije pa joj je tim lakše.
- Slaven je divan kao partner, veliki prostor pruža kolegi. S Franom se volim smijati i unijeti pozitivnu ludost u scenu, s Filipom je uglavnom jureći vlak u koji volim uletjeti. A najviše se volim igrati sa Ksenijom, smijati se s njom, zezati. Ona svom partneru pruža savršen prostor za reakciju.
Za Mostar, svoj rodni grad, ističe da je poseban. Reći će, prošao je svašta kroz povijest, a ta povijest još je uvijek ostala u njemu.
- Ponosna sam što sam rođena baš u tom gradu gdje se miješaju svjetovi - kaže Ornela, koja je ratne dane provela u mjestašcu Bučine nedaleko od Ljubuškog, oazi prirodne ljepote. - Tu sam provela sedam ratnih godina na selu, kod bake, uz rijeku Trebižat. Danas mogu biti žena na štiklama koja hoda po crvenom tepihu, ali i žena koja pali vatru i mijesi domaći kruh. Jednom načinu života me naučila mama, drugom baka. I hvala im na tome - otkriva mlada glumica.
U priči smo se dotaknuli i ljubavi. Mediji su se početkom rujna raspisali da je u vezi s Igorom Zelićem, direktorom fotografije na RTL-ovu projektu. Na pitanje je li zaljubljena, ispričala je:
- Mediji su tu da pišu a ja sam tu da čitam, ali ne i da baš o svemu pričam. O ljubavi zapravo nemate što niti pričati. Valjda je to jedina stvar na ovom svijetu o kojoj ne treba pričati, nego ju živjeti. Rekli su tako neki pametniji pisci, pa ja sada koristim priliku da se poslužim tom rečenicom - na svojstven je način odgovorila.
O sebi će ispričati da kada ne snima, uglavnom spava ili vozi bicikl koji ju savršeno opušta.
- Dok sam bila u showu ‘Ples sa zvijezdama’, svakodnevno sam vozila bicikl s jednog kraja Zagreba na drugi! Vozila sam se i po kiši i hladnoći. Dok vozim bicikl, ne jurim nego vozim lagano, da osjetim energiju ulice, ljude i njihove izraze lica i probleme. Auto ne znam voziti, prebrzo je to za mene. Mehanički. Bicikl mi pruža osjećaj više - govori glumica koja se kroz godine provedene u Zagrebu potpuno osamostalila i naučila dobro kuhati.
- Prijatelji se uvijek najedu i prejedu kod mene. Valjda je to dobar znak. Volim jako začinjenu hranu s đumbirom, kurkumom, paprikom, paprom- otkriva nam Ornela, koja ima i svoje male slabosti koje ju čine sretnijom.
- Uz bicikl, volim promatranje, čitanje, slikanje. I film! Baš volim film - kaže.
Neizmjerno je vezana i uz obitelj i uz ljude koji su joj obilježili život.
- Sve njih uvijek štitim. S mamom se svakodnevno čujem, stoga me ne pitajte za telefonske račune.
Čavrljajući o Ornelinoj obitelji, saznajemo nešto o čemu u medijima nikada nije govorila. Postaje jasno od koga je naslijedila ljepotu, interes za scenu. Naprosto, geni su presudili.
- Mama je sedamdeset i neke bila jedna od pratilja Miss Jugoslavije! Kako je bila lijepa i visoka! Kad je dobila kćer, željela je da nastavi njenim stopama. I sve bi bilo super da joj nije dala ime po glumici. Time ju je obilježila. Unatoč vježbanju, poziranjima od malena, nije me baš privlačila pista. Jednom kad sam kročila njome poželjela sam vrisnuti, reći, kazati nešto. Već kao sedmogodišnju djevojčicu su me nakon piste obukli u pijetla i ja sam kukurikala i trčala po sceni i bila presretna.
Kao mala znala sam puno pjesmica, nisam se zaustavljala. Mama me s dvije godine naučila čitati pa sam bila naprednija od svojih vršnjaka. Čitala bih i učila napamet pjesme, tekstove. Obožavala sam čitati i kao dijete ludila za knjigama, toliko da sam jedanput poželjela ukrasti koju iz knjižnice u koju sam redovito išla! I dan-danas je tako. Par knjiga uvijek uzmem od svojih frendica - iznenadila nas je svojim odgovorom simpatična glumica.
Stoga se upis na glumu na zagrebačkoj Akademiji nakon svega, dodaje, morao dogoditi.
Ornela je nedavno zaintrigirala javnost javnom potporom gradonačelniku Bandiću kada je bio u pritvoru. Što ju je navelo na takvu reakciju, iskreno kaže:
- Mnogima su čudne moje reakcije, pa mi uglavnom kažu da pazim što pričam, da pazim na karijeru. Ali kod mene valjda postoji nešto što je na prvom mjestu. A to je biti čovjek. Čovjek od emocije, od krvi i mesa, osjećaju za drugog čovjeka.
Rođena je u znaku Djevice. O svojim horoskopskim osobinama će reći:
- Nekako su čudne. Katkad su moje vrline moje mane i obrnuto. No, reći ću vam jednu takvu - upornost.
Blagdane je Ornela provela tradicionalno, uz svoje najdraže. A o planovima za Novu ovako razmišlja naglas:
- Najvažnije mi je da uđem u nju čiste savjesti i nasmijanog lica. S ljudima koje volim i s kojim komadom nakita na sebi - ispričala je.
Društvena je i veli da ima sreću što ima puno poznanika. - Lijepo mi je što u svakom gradu u koji dođem imam nekoga. Moji prijatelji i poznanici su rasuti po svijetu. I potpuno različiti. Različito prezime, nacionalnost, vjera. A svi oni su moji i ja njihova. Moj imenik je uistinu golem - kaže glumica koja uživa u dobrom društvu i vrhunskoj hrani. Uz to, uživa ponekad i otputovati.
- Neki od kolega su mi kućni prijatelji, s nekima sam svakodnevno na telefonu. Uglavnom je to ekipa s kojom snimam stalno. Sretna sam što su neka prijateljstva počela još na Akademiji. S nekima od njih sam se povezala zauvijek. Kad s nekim provodite više od dvanaest sati, uostalom kao i na snimanju, onda se povežete, a neki od njih postanu vaši prijatelji, a ne samo kolege.
I na kraju, Ornela otkriva na što voli trošiti.
- Nije mi žao potrošiti novac na druge, ali i na sebe. Isto tako volim i uštedjeti. Najdražima darujem ono što mislim da bih ih usrećilo i razveselilo.
Pogled.ba
