Svi smo mi iskusili što to znači živjeti u mraku, ta znamo kako se osjećamo kad nastupi redukcija struje, kad nestane rasvjete - ali pogotovo kako je teško podnositi mrak neznanja, zablude i neistine.
A onda se nad Betlehemom pojavljuje zvijezda koja je najavila kraj svim nadanjima, vapajima ... ispunja se davno dano obećanje. U Betlehemu je zasjalo svjetlo - Isus Krist!
Otkada je to svjetlo Božje zasjalo nije se ugasilo: Isus Krist je na našoj zemlji, među nama je svojom osobom, djelima i naukom /riječima/. On je tu da osvijetli i da rasvijetli naš životni put dok ne svane dan bez zalaza sunca...
Četrdeseti dan iza Božića na rukama Majke Marije Gospodin dolazi u hram da se sretne sa svojim narodom, iz kojega se rodio i koji će ga razapeti.
Evanđelje nam opisuje taj susret-prizor. Tada je živio u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun. Bio je pravedan i pobožan i očekivao je utjehu Izraelovu. Duh Sveti bijaše na njemu.
S malo riječi ocrtan je lik jednoga svetog, Božjeg čovjeka. Svaki kršćanin trebao bi se truditi da mu bude sličan: tj. da bude čovjek pun Duha Božjega, želja, nada i očeki¬vanja; morao bi znati da nema sve što mu treba; tražiti i očekivati da mu netko moćan i svemoćan ispuni želje, popuni prazninu duše, ostvari nade i očekivanja.
Čovjek je još uvijek sretan, dok se nada. Blaženi što su gladni i žedni svetosti i pravednosti, čuli smo u Govoru na Gori.
"Oni što su sebi dostatni..." što ne osjećaju potrebu drugoga nečega - stvarnosti različitih i viših nego što su one koje sada posjeduju, najnesretniji su ljudi" (R. Plus). Duše što nisu gladne Boga, svetosti, pravednosti, nadahnuća iz vječnosti umiru od gladi...
Starac Šimun nadahnut Duhom Svetim došao je u hram; rasvijetljen istim Duhom u djetetu na Marijinim rukama prepoznaje Mesiju - Spasitelja, uze ga u naručje i sretan i veseo što mu se ostvariše nade i očekivanja zapjeva svoju pjesmu: "Sad možeš ,Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj ode u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela"
Riječju svjetlo redovno se označuje ono što je dobro lijepo, sveto, krjeposno i savršeno. Plod je svjetla svaka dobrota, pravednost, istina…
Izraz „tama“ ima značenje: ružno, grješno, zlo, opako…
Hodati u svjetlu znači živjeti pošteno, krjeposno, čestito, bez grijeha…
Krist je svjetlo koje je došlo na ovaj svijet… Vjera daje svjetlo. Ona je nutarnje svjetlo koje se ne gasi. U tom svjetlu uspostavljam živi odnos s Bogom nevidljivim i vječnim.
Svjetlo je simbol života, sreće i radosti. Tama je simbol smrti, nesreće i tuge.
Ne trebamo zavidjeti svetom starcu na sreći; mi smo stoput sretniji: sretamo Gospodina kad god želimo, slušamo njegov spasiteljski glas: možemo ga uzeti u ruke, u svoje srce, u svoje ljudsko biće; mi rođenim očima gledamo spasenje Božje: svjetlo što rasvjetljuje tamu svijeta, mrak - maglu našeg srca i duha.
Treba samo otvoriti dušu i uho glasu i nadahnuću Duha Svetoga, doći u hram - u bilo koju crkvu. Tu je svjetlo, što rasvjetljuje obzorje našega života, rasvjetljuje sve mračne zakutke naše duše...
Zablistao je Isus u svijetu svjetlošću svoje istine: "Ja sam svijetlo svijeta... Ja sam Put, Istina i Život!"
Da, Krist je svjetlo svijeta svojom naukom kojom je rasvijetlio tmine poganstva: „Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet“ (Iv 1,9).
Krist, sunce pravde, došao je na ovaj svijet i rasvijetlio je tmine vjerskog neznanja.
Krist je svjetlo svijeta i milošću svojom kojom rasvjetljuje i posvećuje naše duše. Milosti svoje daje nam po svetim sakramentima: naročito po sv. Misi i Pričesti. Dnevno se prikazuje u žrtvi svete Mise. Tako je Svijećnica - prikazanje Isusa u hramu - trajna sadašnjost.
Krist je svjetlo svijeta i primjerom svojim, životom svojim, koji nam je rasvijetlio put svom nebeskom Ocu. „Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život!“
Isti Isus koji je rekao: „Ja sam svjetlo svijeta“, također govori: „Vi ste svjetlo svijeta!“ (Mt 5,14). I apostol Pavao opominje kršćane govoreći: „Živite kao djeca svjetla! (Ef 5,8).
Moramo biti živo svjetlo za sebe i za druge dajući im dobar primjer. „Vaše svjetlo neka tako sja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi te slave vašega Oca nebeskog!“ (Mt 5,16). Ove riječi Isusove nisu samo želja, nego zapovijed.
Nitko od nas ne smije kazati poput Kajina: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“, jer mi to moramo biti! Svatko je više ili manje suodgovoran za svoga bližnjega i mora mu biti barem primjerom svojim na pomoć na putu spasenja.
Ako ne dajemo dobar primjer, onda obično dajemo loš primjer - sablažnjujemo, a „jao svijetu od sablazni“ (Mt 18,7).
Mi smo nadalje svjetlo - živimo kao djeca svjetla, ako živimo po vjeri. Ako svijetlimo poput svjetla krsne svijeće koja nam je dana u ruke kod svetoga krštenja - sakramenta vjere.
Naše srce mora gorjeti i od svete ljubavi prema Bogu poput svjetla prvopričesne svijeće. Poput svijeće trebalo bi da se istrošimo u ljubavi prema Bogu - u vjernom obdržavanju zapovijedi...borbi protiv grijeha - u izbjegavanju grješnih prigoda.
I tko bi mogao prebrojiti sve one kojima je Krist rasvijetlio put kojim su trebali ići...
Sjetimo se Edit Stein. Bila je Židovka, već u 13.-oj g. ostala je bez vjere. Kristovo svjetlo dotaklo je njezinu dušu, pa se kao doktor filozofije i asistent na sveučilištu u Freiburgu u 31. godini života dala krstiti. Ušla je u klauzurni red Karmelićanki. Nacisti su je izvukli i bacili u logore i 1945. ubili. Proglašenja je blaženom. Ulazeći u samostan, izjavila je "U svijetu sam se osjećala tuđinkom!"
Na stadionu u Los Angelesu pred 100.000 nazočnih govorio je p. Keller. Najednom je prekinuo govor i rekao: "A sad se nemojte uplašiti. Pogasit ću svjetla". Nastao je potpuni mrak. Nastavio je: "UPALIT ĆU ŽIGICU. Oni koji je budu vidjeli, neka kažu "da".
- Odmah je nastao svečani poklik odobravanja. "Tako - protumačio je pater - SVIJETLI U TAMI SVIJETA SVJETLO JEDNOGA DOBROG DJELA". Ponovo su se ugasila svjetla, a pater je nastavio: "Svi oni koji imaju žigice, neka ih upale". Začas je stadion zahvatila svjetlost koja kao da nije imala kraja. "Tako - zaključio je pater - svi zajedno možemo pobijediti tminu zla"....
Crkva danas slavi Dan posvećenoga života. Svi smo pozvani na svetost.
Svi smo pozvani da svoje tijelo i svoju dušu posvetimo, da sama sebe prinosimo kao neokaljanu žrtvu zajedno s Isusom. Posvetiti se Bogu znači posvetiti se i jedni drugima. Život bi trebao izlaziti iz ljubavi i u ljubav se vraćati. To je najvažnije. Samo ljubav, koja je od Boga, spašava. Ljubav posvećuje sve stvari, svako biće i svakoga čovjeka.
Krštenjem smo svi Bogu posvećeni, trebali bi postati sveti, djeca Božja, svet narod. Ljubimo jedni druge, po tom će svijet u nama prepoznati „Svjetlo za prosvjetljenje naroda“, koje siđe od Boga rođenjem Isusa Krista, Sina Božjega! Budimo, dakle, posvećeni Bogu u svemu što živimo! Amen.
Kći političara ide u samostan
Glasoviti francuski povjesničar i političar Montalembert (+1870. godine) imao je lijepu kćer koju je ljubio više od ostale djece jer mu je ona bila najposlušnija i najbolja. Kad joj je bilo dvadeset godina, klekne pred oca i zamoli ga da joj dopusti otići u samostan služavki Presvetoga Srca. Ova je zamolba potresla Montalemberta do dna duše. Kako će ostati bez svoga najmilijega djeteta?
Evo što je napisao u svoj dnevnik toga dana: „Danas je u moju kuću došao Krist i zatražio da mu darujem svoju ljubljenu kćer. Tko je zapravo taj Krist? Čovjek ko¬ji je prije 1800 godina zaglavio na križu!? I čudnovato, taj čo¬vjek ima i danas toliko snage da neodoljivom silom privlači k sebi mladost, ljubav i ljepotu! Je li to čovjek? Ne, ne, to je Bog! Jer sam Bog može tako triumfirati među ljudima.“
Stoga je bez oklijevanja prinio tu žrtvu dragomu Bogu i darovao svoju najmiliju kćer Kristu. A Krist mu nije ostao dužan, ne¬go je preobilnim milostima obasuo njega i njegovo dijete. Bog se ne da natkriliti u velikodušnosti.
Lijepa i bogata djevojka ulazi u Karmel
Bila je izrazito lijepa i bogata djevojka. Bilo joj je tek dvadeset godina kad je uznemirila rod-binu i roditelje. Završila je drugu godinu na medicinskom fakultetu i odlučila krenuti drugim putem. Bilo je u kući prepirki i suza, ali je djevojka upor¬no branila svoju odluku da ulazi u Karmel, u samostan Male Terezije.
- Zaista želite u ovaj strogi samostan? – upitala je poglavarica.
- Želim, iskreno želim – odgovori djevojka.
- U ovom samostanu čekaju Vas pokore. Ne ¬ćete naći ni zabave ni plesa. Iza ovih se rešetki čuju molitve, dan i noć.
- Znam. Zanima me samo ovo: mogu li u Va¬šem samostanu posvetiti i posvuda gledati raspelo, u crkvi, u sobi, na hodnicima i klanjati se Isusu u Presvetom sakramentu?
- Možete. Posvuda ćete vidjeti raspelo.
- To mi je dosta. Gledat ću raspelo, razmišljat ću o Isusovu siromaštvu u Betlehemu, Egiptu, Nazaretu i na Kalvariji i tako mu se potpuno posvetiti. Hoćete li me primiti?
- Zar ste zaista spremni pristati na ovaj naš strogi život?
- Da, i ne bojim se! Uzet ću Marijinu krunicu, držat ću se njezine ruke, nadam se da ne ću uzmi¬cati.
Vrata se Karmela otvoriše. U veoma strogi sa¬mostan ušla je lijepa, mlada i bogata djevojka. Za sobom je ostavila raskošnu garderobu, a obukla karmelski habit. Ostavila je mladiće da zavoli samo Krista. Ostavila je bogatstvo u obitelji da se oplemeni siromaštvom. Jedan mladi život utonuo je u karmelsko nebo da spasi utopljenike svijeta.
Tko nije živio u samostanu, ne može shvatiti koliko je ova djevojka Bogu darovala! Dala je Bogu sve što je imala: svoj mladi život, svu budućnost mladoga života, a prihvatila svu strogost novoga života.
„Gle, kako je lijepo i kako je ugodno, kad braća
u miru stanuju zajedno."
(Ps 133, 1.)
fra Petar Ljubičić
